Biti džematlija i imam u Čajniču, Foči, Rogatici, Rudom, Višegradu ili Žepi, znači biti pravi mudžahid. Živjeti u selima gdje još uvijek nemate struje, imate loš put, nemate zaposlenje, imate tek malo obnovljenih kuća, bez adekvatne zdravstvene zaštite, sa mnogo problema, to mogu samo dobri, plemeniti i hrabri Bošnjaci. Biti imam u ovim džematima znači raditi danonoćno, raditi sve poslove imama, humanitarca, vozača bolesnim i sve drugo, i još uz to ne znati kada ćeš primiti plaću i da li ćeš je i primiti za svaki mjesec.
Hamed ef. Efendić, Muftija goraždanski:
BITI DŽEMATLIJA I IMAM U ČAJNIČU, FOČI, ROGATICI, RUDOM, VIŠEGRADU ILI ŽEPI, ZNAČI BITI PRAVI MUDŽAHID
Hamed Efendić rođen je od oca Saliha i majke Kade, 09.02.1954. godine u Potočarima, općina Srebrenica.
Osnovnu školu završio je 1969. godine u Srebrenici, a potom Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1974. godine. Zvanje profesora orijentalistike stiče na Filozofskom fakultetu u Prištini 1979.godine.
Nakon diplomiranja kratko radi kao vjersko-prosvjetni referent u Srebrenici. Po odsluženju vojnog roka radi u Odboru Islamske zajednice Gračanica kod Doboja kao imam “Bijele džamije“ i vjersko-prosvjetni referent. Poslije toga jedno vrijeme radi kao prevodilac u Libiji. Po povratku iz Libije 1985. godine ponovo radi kao imam i to u džematu Kopači kod Goražda, a u augustu 1986.godine prelazi na mjesto vjersko-prosvjetnog referenta u Odbor islamske zajednice Goražde. Bio je i član Sabora IZ-e BiH do izbijanja agresije i dopisnik „Preporoda“. Agresiju na BiH dočekuje u Goraždu gdje se uključuje u Armiju BiH, prvo kao vojnik, a kasnije kao savjetnik za vjerska pitanja u komandi 81.divizije Armije BiH. Novembra 1993. godine predložen je za muftiju goraždanskog, a Obnoviteljski sabor Islamske zajednice u BiH 19. januara 1994. godine imenuje ga za prvog goraždanskog muftiju. Na ovoj funkciji se nalazi i danas.
Muftija Hamed ef. Efendić oženjen je Zakirom Hafizović, diplomiranom ekonomisticom, i sa njom ima tri kćerke koje su studenti Univerziteta u Sarajevu.
Za doprinos u odbrani BiH odlikovan je od strane Generalštaba Armije RBiH „Srebrenim štitom“, a Muftijstvo goraždansko „Plaketom oružanih snaga“. Za doprinos u razvoju suživota, vjerske tolerancije i opći razvoj općine Goražde na dan oslobođenja Goražda 18. septembra 2006. godine dobio je i „Zlatnu plaketu općine Goražde“.
Eselamu alejkum, poštovani hadži mufti efendija! Hoćete li za naše čitatelje najprije reći koji medžlisi pripadaju vašem Muftijstvu?
EFENDIĆ: Prije svega, želim se zahvaliti na pruženoj prilici da vas i vaše cijenjene čitatelje upoznam o Muftijstvu goraždanskom i o problemima sa kojima se ono susreće u svom radu kao i aktivnostima koje provodi.
Muftijstvo goraždansko obuhvata osam medžlisa i to: Goražde i Ustikolinu u Federaciji Bosne i Hercegovine, te Čajniče, Foču, Rogaticu, Rudo, Višegrad i Žepu u Republici Srpskoj.
Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostoru našeg muftijstva živilo je oko sto četerdeset pet hiljada stanovnika, a od toga oko devedeset hiljada su bili Bošnjaci. Tokom agresije iz svojih domova i gradova protjerano je oko šezdesetpet hiljada Bošnjaka koji su u to doba našli utočište uglavnom u Goraždu.
Danas na ovom prostoru živi nešto više od trideset hiljada Bošnjaka, što je tek jedna trećina koliko ih je bilo prije agresije, što dovoljno govori o njihovom stanju i sudbini danas.
Očigledno je da se velika većina njih (medžlisa) nalazi na teritoriji manjeg entiteta, pa je vaše muftijstvo u tom pogledu specifično.Koliko ta činjenica čini ukupni ambijent za djelovanje džemata i medžlisa na području RS-a složenijim? Zapravo jesu li veći izazovi džematlijama i imamima u onih pet opština koje su u manjem entitetu, nego što je to u Goraždu i opštini Foča/ Ustikolina u vašem muftijstvu koje su na području Federacije Bosne i Hercegovine?
EFENDIĆ: Šest je medžlisa koji se nalaze u Republici Srpskoj, a dva su u Federaciji. Sama činjenica da su sa ovih šest medžlisa tokom agresije protjerani svi Bošnjaci, njihova imovina porušena i popaljena, sve džamije, mesdžidi kao i imamski – vakufski stanovi potpuno porušeni, pa i sav materijal odvežen sa lica mjesta, dovoljno govori šta su povratnici tamo našli kada je počeo povratak. Dugo se čekalo na povratak, jer je on na sve načine onemogućavan od strane vlasti u Republici Srpskoj, a u tome im je u mnogome pomagala i međunarodna zajednica nepreduzimanjem nikakvih mjera protiv onih koji su osporavali i onemogućavali povratak. Kada je počeo povratak u prijeratna mjesta prebivališta on je praćen nizom poteškoća. Mala donatorska sredstva, kruta administracija, nesigurnost povratnika, nemogućnost zaposlenja, stalne prijetnje i uznemiravanja povratnika kao i niz drugih prepreka.
Uglavnom, vraćale su se stare i iznemogle osobe kojima je bila potrebna svaka vrsta pomoći. Povratak nisu adekvatno pratile političke strukture države, niti bošnjačke stranke. Predstavnici Bošnjaka u općinskim tijelima u povratničkim općinama su uglavnom živili van sjedišta općina, u Sarajevu. Tako su povratnici ostavljani sami.
Islamska zajednica, možemo slobodno reći bila je jedina uz i sa povratnicima svakodnevno. Ona je aktivirala rad medžlisa, obnavljala porušene džamije, angažirala imame koji su svakodnevno bili sa povratnicima, kao što su i danas.
Nažalost, moramo istaći da ni jedna bošnjačka stranka nema svoje kancelarije u ovim općinama, a to dovoljno govori o brizi za povratnike. Islamska zajednice jednina je institucija Bošnjaka koja u svim općinama ima uređena sjedišta medžlisa u koje svakodnevno mogu doći povratnici i drugi, potražiti pomoć, savjet i slično. Kancelarije naših medžlisa su jedina mjesta u ovim općinama gdje Bošnjaci mogu doći, sjesti i porazgovarati.
Biti džematlija i imam u Čajniču, Foči, Rogatici, Rudom, Višegradu ili Žepi, znači biti pravi mudžahid. Živjeti u selima gdje još uvijek nemate struje, imate loš put, nemate zaposlenje, imate tek malo obnovljenih kuća, bez adekvatne zdravstvene zaštite, sa mnogo problema, to mogu samo dobri, plemeniti i hrabri Bošnjaci. Biti imam u ovim džematima znači raditi danonoćno, raditi sve poslove imama, humanitarca, vozača bolesnim i sve drugo, i još uz to ne znati kada ćeš primiti plaću i da li ćeš je i primiti za svaki mjesec. Povratnici su uglavnom nezaposleni, stari, bolesni i nemoćni da pomognu Islamsku zajednicu, a njene potrebe iz dana u dan su sve veće. Često se i sami pitamo kako sve ovo uspijevamo izdržati. Ali, vjera u Allaha, dž.š., rodoljublje i spremnost na žrtvu još uvijek nosi naše mlade imame u povratničkim džematima. Oni sa svojim elanom, radom i žrtvom ulijevaju nadu i našim povratnicima. Oni zaslužuju svaku pohvalu, ali i brigu svih nas kako ovih koji živimo na ovom području tako i brigu i pomoć svih Bošnjaka sa ovih prostora ma gdje se oni danas nalaze i žive, jer naši povratnici, naše džematlije i naši imami čuvaju islam, naš ponos i kaburove vrlih predaka. Zato dragi Bošnjaci, vi koji živite diljem svijeta, a potičete sa ovih prostora ne zaboravite vašu obavezu prema mjestima gdje ste rođeni vi i vaši očevi. Ne dozvolite da nestanu tragovi našeg postojanja na tim prostorima.
Koliko je bilo srušeno džamija na području muftijstva za vrijeme agresije i koliko ih je do sada obnovljeno?
EFENDIĆ: Na području Muftijstva goraždanskog tokom agresije na našu domovinu porušeno je sedamdeset dvije džamije, trideset vakufskih stanova, jedna tekija, tri turbeta, deset mesdžida, te drugi objekti, kao što su gasulhane i vakufski dućani.
Obnovljeno je šezdeset džamija. Izgrađene su i neke nove džamije na mjestima gdje ih se za vrijeme komunizma nije dalo graditi, iako je bila velika potreba, kao što je džamija u industrijskom naselju Vitkovići ili nova džamija „Kajserija“ na desnoj obali Drine u centru Goražda.Važno je istaći da svaki grad u istočnoj Bosni ima obnovljenu džamiju i uspravljenu munaru kao znak našeg postojanja i bitisanja.
U kojoj fazi su pripreme za obnovu Aladže džamije u Foči? Kada bi se mogla uspraviti prva ljepotica osmanske arhitekture u BiH ?
EFENDIĆ: Drago nam je da se naši Bošnjaci interesuju za obnovu Aladža džamije u Foči. Pripreme za obnovu Aladža džamije su u završnoj fazi ili bolje rečeno mi smo počeli sa obnovom ovog remek djela islamske umjetnosti. Radosni smo što vas možemo izvjestiti da je u potpunosti urađena sva projektna dokumentacija i to u njenom izvornom oblik, te dobivena dozvola za njenu obnovu. Temelji su ispitani i dijelom popravljeni, tako da se odmah na njih može zidati. Pronađeni su ostatci kamena na dvije lokacije, otkopani, izvađeni i dovezeni u harem džamije. Ispitani majdani koji odgovaraju njenom kamenu i čeka se dozvola za koncesiju kamena. Sredstvima Fonda američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini isklesan je kompletan mihrab u njegovom originalnom izgledu i pohranjen u Foči kako bi kada bude došlo vrijeme bio ugrađen na njegovo mjesto.
Sada radimo na prikupljanju sredstava kako bi uz ranije prikupljena sredstva započeli zidanje. Nadamo se da će, uz Allahovu pomoć, radovi početi u aprilu ili početkom maja mjeseca. Nemamo nekog posebnog donatora i želimo da je obnove naši Bošnjaci, svojim sredstvima. Ubijeđeni smo da to oni mogu i žele, jer je to i ispit naše zrelosti. Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovinu 2013.godinu proglasio je godinom obnove Aladža džamije, kao glavni projekat nas Bošnjaka u domovini i dijaspori. Evo imamo priliku pokazati kakvi smo Bošnjaci, pa pokažimo!
Kakva je situacija sa povratkom prognanih i izbjeglih ?
EFENDIĆ: Već sam ranije rekao nešto o povratnicima. Povratak se odvijao i odvija dosta teško i sporo. Ranije sam govorio o razlozima. Međutim, povratak je proces i on će još trajati. Nadamo se da će se stvarati i bolji uslovi za život povratnika. Ono što je nekada bilo prepreka sad više nije. Bezbijednost povratnika je dosta dobra. Incidenata gotovo da i nema. Oni koji su se vratili uglavnom žive od onoga što urade na svojim imanjima, jer su sve fabrike gotovo propale i ne rade. Kuće se obnavljaju, sve je više onih koji uređuju i obrađuju svoja imanja, kako stalni povratnici, tako i oni koji dolaze vikendom. Nadamo se da će i naši veliki privrednici i biznismeni, kojih hvala Allahu, dž.š., ima diljem svijeta, prepoznati značaj što masovnijeg povratka, te u povratničkim mjestima otvarati fabrike koje će zapošljavati ljude i omogućavati im dostojanstven život. Vrijedi ulagati u svoju domovinu, a posebno u svoj rodni kraj. Ako ovo ozbiljno shvatimo biće nam svima bolje.
Molim sve Bošnjake da ne ostave imanja svoja i svojih djedova da propadaju ili da ih zbog našeg nemara entitet jednog dana ne oduzme i podijeli onima koji su nas ubijali i progonili. Ne dozvolimo da naša imanja odu u posjed nekim novim solunskim borcima.
Šta su po vašem mišljenju glavni problemi koji sputavaju masovniji povratak džematlija u svoje zavičaje i domove na tom području?
EFENDIĆ: Vremenski period od protjerivanja do početka povratka bio je dug. Mnogo je prognanih u tom periodu iščekivanja moralo riješiti neke svoje životne probleme u mjestu izbjeglištva, a reakcija države i međunarodne zajednice bila je spora i troma. Nedovoljno je sredstava za brzu obnovu porušenih kuća i osiguranje održivog povratka, a ne može se živiti samo od popravljene kuće. Često je potrebna prevelika administracija i traži se mnogo dokumenata. Neriješeni su neki osnovni problemi kao što je zdravstvo, penzije, nakaradni zakoni koji su onemogućavali mlađe ljude, posebno borce, da se vrate. Također, nemogućnost zapošljavanja i slično. Mnoge međunarodne organizacije koje su se bavile povratkom veliki dio donatorskih sredstava potroše za opremanje svojh ureda i za troškove svog osoblja, a pišu ih kao donacije državi za povratak.
Prije nepune dvije godine pokrenuli ste smjenu imama iz Višegrada Hasan ef. Skorupana zbog prisustva ceremoniji polaganja kamena temeljca za izgradnju Kamengrada u Višegradu. Hoćete li za naše čitatelje obrazložiti tu odluku i da li je ona realizirana?
EFENDIĆ: Žao mi je što je moralo doći do smjene Hasana ef. Skorupana, ali drugačije nije moglo. Hasan ef. Skorupan povrijedio je važeće propise Islamske zajednice po pitanju čuvanja njene časti, ugleda i dostojanstva.
U konkretnom pitanju, čak je i dobar dio Srba u Višegradu bio protiv izgradnje Kamengrada. Gospodin Dodik je u svom govoru na ceremoniji naglasio da svi oni koji prisustvuju ceremoniji podržavaju gradnju Kamengrada, a protiv su samo oni koji nisu došli. Ahmedija je ovdje trebala pokazati kako je i Islamska zajednica za gradnju Kamengrada, iako se isti dobrim djelom gradi na Bošnjačkoj zemlji. Dio kamena za izgradnju Kamengrada je sa porušenih bošnjačkih kuća u Hercegovini, potom sa ostataka starih kula i bespravno uzeti kamen sa određenih lokacija u Istočnoj Bosni.
U izjavi o spomenutom Hasan ef. nijednom rječju nije iskazao svoje kajanje, nego to smatra normalnim. Podjele Islamske zajednice u Srbiji su povod i pokušaj traženja nekih imama za formiranje i Islamske zajednice Republike Srpske. Popuštajući na ovakvim prekršajima mi omogućavamo da se jednog dana nađu neki koji će zbog određenih vlastitih interesa pristati na to. Narodna poslovica glasi: „Bolje je spriječiti, nego liječiti.“
Hasan ef. Skorupan razrješen je uz punu saglasnost tadašnjeg reisu-l-uleme prof. dr. Mustafe ef. Cerića.
Spomenimo još i to da je njegovo pojavljivanje na spomenutoj ceremoniji osuđeno od strane mnogih udruženja Bošnjaka, posebno udruženja koja okupljaju porodice žrtava stradalih Bošnjaka u Višegradu.
Ostanimo još malo u Višegradu. Naime, aktuelan je spor oko eventualnog uklanjanja spomen-obilježja žrtvama genocida u tom gradu. Prema posljednjim informacijama koje su prenijeli naši mediji postignut je kompromis između Medžlisa IZ-ce Višegrad i opštinskih vlasti u smislu da spomenik ostane, ali da se izbriše riječ“genocid“ na njemu. Da li vi podržavate takav dogovor?
EFENDIĆ: Da, tačno je da se vode razgovori po ovom pitanju. Meni je žao predsjednika Medžlisa Višegrad mr. Bilala Memiševića što ga je udruženje „Ćuprija“ dovelo u ovakvu situaciju, jer je on čovjek koji je uradio mnogo, ne samo za Islamsku zajednicu u Višegradu, nego i za sve povratnike i sve Bošnjake Višegrada. I upravo zbog tog svog angažmana tokom ovih godina u Višegradu, srpske stranke mu nisu dale da bude ponovo izabran za predsjednika Skupštine Opštine Višegrad, iako je on sam dobio više glasova nego svi ostali bošnjački kandidati. Sada je ostavljen da sam riješava ovaj problem koji on nije ničim izazvao, jer je upozoravao da se vodi računa o tekstu, znajući da nema ni jedne presude da je u Višegradu bio „genocid“, ali ima za zločine. Međutim, gdin Memišević nije naišao na razumjevanje i desilo se što se desilo. On je čovjek koji živi u Višegradu, u svom selu Omeragići ima imanje koje je najbolje obrađeno, dok članovi Udruženja „Ćuprija“, a pogotovo predsjedništvo žive u Sarajevu, neki možda nisu nikad poslije agresije ni došli u Višegrad, neki su prodali očeve i dedove kuće i sa distance pokazuju herojstvo.
Samo oni koji svakodnevno žive tamo mogu znati kako se i na koji način mogu riješavati problemi i oni imaju pravo da o tome govore. Stoga, potpuno podržavam stavove Medzlisa IZ Višegrad i njegovog predsjednika mr. Bilala Memiševića, jer bolje je da imamo spomenik koji svjedoči o zločinima koji su počinjeni nad Bošnjacima i bez riječi „genocid“, nego da se spomenik ruši.
Preporučujem i pozivam sve članove Udruženja “Ćuprija“ da se vrate u Višegrad i nastane u Višegradu, da tamo provode svoj život i da se tamo zajedno borimo za prava i to svaki dan, a ne da se pojave jednom godišnje i da vrhunac njihove brige za Višegrad bude bacanje ruža u Drinu.
Prošle godine Goražde je nakon čitavog stoljeća ponovo dobilo hafiza. Hoćete li reći nešto o tome ?
EFENDIĆ: Da, tačno je da nakon jednog stoljeća u Goraždu je upriličena hafiska dova i promocija hafiza Ahmedina ef. Bećirspahića, jednog od naših imama. To je imam koji je cijeli rat nosio pušku i borio se u redovima naše armije. Bio je to poseban dogadjaj za Goražde ali i podstrek drugim mladjim imamima da pokušaju poći tim putem. Bila je to svečanost koja će se pamtiti po mnogo čemu.
Hvala Allahu Uzvišenom, uskoro još jedan naš imam, Omer ef.Kurtić, izlazi pred komisiju za polaganje hifza i nadamo se da ćemo evo nakon nepunu godinu dobiti još jednog hafiza. Harun ef. Efenidić koji je imam Kajserija džamije u Goraždu, naše centralne džamije, također je hafiz. Sve su ovo Allahovi bereketi na ovaj grad i Podrinje.
Koliki je procenat pripadnika drugih konfensionalnih zajednica na području općine Goražde i kakvi su vaši odnosi sa njihovim vjerskim autoritetima i inače međunacionalni odnosi na području općine?
EFENDIĆ: Ako govorimo o procentu pripadnika drugih konfesija na području općine Goražde, možemo reći da je u općini Goražde danas taj procenat negdje oko 3-4%. Međutim, on se mjenja kako se stvaraju uslovi za povratak. U ovom procentu su uglavnoom Srbi, jer je i prije agresije na našu domovinu Hrvata bio manji broj, manje od stotinu na cijelom području muftijstva.
Ono što želimo istaći jeste da su odnosi medju vjerskim službenicima veoma dobri i korektni. Postoji i Odbor za međureligijsku saradnju, koji djeluje kroz nekoliko grupa: vjerski lideri, mladi i žene. Ovaj Odbor dio je Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini, a na njegovom čelu su predstavici vjerskih zajednica i crkava.
Ono što treba istaći, jeste, da su gotovo na svim našim otvorenjima obnovljenih džamija prisutni predstavnici pravoslavne crkve – sveštenici, kao što je primjetno i njihovo prisustvo na bajramskim prijemima koje organizuju medžlisi na našem području. Naša saradnja, komunikacija i međusobne posjete uticale su da se poboljšaju i međunacionalni odnosi na ovom području. Sada postoje normalne komunikacije između naših vjernika, nema posebnih neprilika niti nekih značajnih problema. Svemu tome doprinijelo je razumjevanje između naših zajednica, imama i sveštenika. Mi, svi zajedno, radimo da se ti odnosi iz dana u dan još više poboljšavaju, jer nama je, kako vidimo, određeno da na ovim prostorima živimo zajedno.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ
20. Mart 2013
