Satka i Hamdo Pešto – ROGATICA.COM

Broj pregleda: 381

Podljunske komšijske priče
* Priča četvrta *…. U avliji uzduž cijele ljetnje kuće bio je cvijetnjak sa kadifama i niskim cvijećem koji je davalo lijep miris kada bi se kročilo u avliju.

Satka i Hamdo Pešto

Počeo sam pisati teksove o ljudima koji su živjeli u mom komšiluku, o ljudima koji su ostavili pečat jednom vremenu. Ova priča je nastavak na moju predhodnu priču o Daliji Pešti.
Hivzaga i njegova hanuma Mejrahanma imali su šestero djece Hamdu, Ševalu, Ćamku, Mustafu, Abdulaha (Agana) i Mehmedaliju (Daliju)… Svi su sem Dalije preselili na Ahiret prije agresije na našu domovinu.
Najstariji od njihovo šestoro djece je bio je Hamdija, kojeg su opet u Rogatici svi znali pod nadimkom Hamdo. Hamdija je rođen 1919. godine u Rogatici. Ratne strahote II Svjetskog rata proveo je nešto u Rogatici nešto u muhadžerluku u Sarajevu…
Dolaskom oslobođenja Jugoslavije od okupatora i domaćih izdajnika, zajedno sa svojim babom, majkom, braćom i sestrama vraća se u Rogaticu. To su bile teške godine, godine neimaštine i obnove porušene domovine. Rogatica je bila skoro sva spaljena i valjalo je početi iz početka, valjalo je početi od nule.
Prvo su sagradili kuću – Na Podljunu, na raskršću Sokaćića i Podljunske nalazila se kuća Hivzage Pešte i njegove hanume Mejrahanme. Kuća na četiri vode sa prizemljem na pola kuće i sa dva ulaza za gornji sprat, sa pratečim objektom koji je prvo bio krojačka radionica a kasnije adaptiran u ljetnju kuću, a iza nje nekih desetak metara bila je šupa za drva, ćumur, baštanski alat itd.

Ženidba

04.10.1954. godine vjenčali su se Sadeta Zejnilagić rođena 1932. godine u Zvorniku i Hamdija Pešto, te Hamdin brat Abdulah – Agan Pešto i njegova izabranica Ifeta Selimbegović. Znači istog dana 04. oktobra 1954. godine Hivzaga i Mejrahanma su dobili dvije snahe, što je bio jedan od lijepših događaja u Podljunu te godone. Hamdija i Satka su u braku dobiili tri kćekre Enisu (1955), Halisu (1957) i Selmu (1961), a interesantan podatak je da su i Agan i Ifeta isto tako dobili tri kćerke Merimu, Emiru i Dijanu.

Krojački zanat

Od kako je čovjek postao civilizovano biće počeo je da se oblači. U početku je to bilo isključivo zbog zaštite od hladnoće, a kasnije zbog mode i ljepšeg izgleda, valjida od tada datira i sam početak krojačkog zanata.
Znanja i vještine krojenja i šivanja u familiji Pešto su se sa oca Hivzage prenijela na Hamdiju – Hamdu.
Krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog vijeka u Rogatici su se otvarale zadruge. Krojačka zadruga nalazila se u glavnoj ulici u samom centru čaršije odmah pored obućarske zadruge koja se nalazila u objektu današnje penzionerske kafane. U krojačkoj zadruzi poslovođa je bio Nesko Hasečić, a u zadruzi su radili mnogi Rogatičani, a među njima Mustajbeg Branković, Rasim Čohodar, Fahro Bajrović, Dževad Eminagić, Hamdija Pešto i mnogi drugi…
Ukidanjem zadruga, od pogona su nastajala pojedina preduzeća tako da je krojački pogon bio osnova za nastanak preduzeća “KRAS”, u kojem je Hamdo radio kao majstor-krojač.

Kada se ugasio “KRAS” Hamdo je nastavio raditi u Tvornici dječije konfekcije “JASNA” u Rogatici sve do preseljenja na Ahiret 1982. godine.
Hamdo je bio veliki radnik, osim u pomenutim firmama radio je i kod kuće, u početku sa babom Hivzagom u pomoćnom objektu pored kuće, početkom pdesetih. Tu su od grubog platna aba – šili dijelove odjeće za seoska domaćinstva. Kasnije je prestalo interesovanje za ovim odjevnim predmetima pa je Hamdo šio sve vrste odjevnih predmeta kako za komšiluk, tako i za rodbinu ali i sve ostale koji su imali želju za šivenim odjevnim predmetima iz Hamdine radionice.
Hamdo je bio srednje građe i visine, imao je frizuru tog vremena zadignutu, kao i velika večina Rogatičana tog vremena. Kada smo mi bili djeca, on je imao nekih pedesetak godina. Bio je strog, pravedan, pošten i radan čovjek. Iako smo tu tako reči pored njegovih prozora svakodnevno igrali fudbal, ne sjećam se da nas je ikada naružio ili otjerao, mada naša galama i igra nije bila nimalo prijatna za uši.
Bio je stravstven pušač, znao se nekada zakašljati i to bi trajalo po nekiliko minuta, ali cigaru nije bacao. Kada bi se kašalj smirio nastavio bi sa pušenjem kao da se ništa nije dogodilo…
Kćerke su ga poštovale, cijenile i respektovale. Kuća, avlija i sve ostalo što ide uz to blistalo je od čistoće. Hamdo je znao šta je on predeverao kroz život kao krojač i šta je značilo izdržavati porodicu, pa je savjetovao kćerke da završe škole, fakultete kako bi im bilo lakše u životu. Žrtvovao se Hamdo i radio je da bi djecu školovao i nije pogriješio.

Avlija

Sjećam se Hamdine i Satkine avlije, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. U avliju se ulazilo sa ulice koja vodi prema Podljunskoj. Bio je jedan zid koji se nadovezivao na kuću a onda na njega kapija. Kada se uđe u avliju sa lijeve strane bila je kuća, a sa desne strane bila je ljetnja kuhinja kako su je oni zvali. U njoj su jedan duži period kao postanari živjeli predivni ljudi i komšije Kasim i Abida Živojević i sa isto tako divnom djecom Nerminom i Muhamedom a.r. Avlija je bila pod kaldrmom, baš kao i veći dio avlija u Podljunu. Tu, u Hamdinoj avliji bila je avlijska česma, gdje smo mi djeca u vrelim ljetnim danima često dolazili i pili vodu, posebno poslije fudbala kojeg smo igrali svakodnevno.

Dođemo mi tako da se napijemo vode a Satka će sa vrata:
– Hoćete li da vam napravim sok.
– Od ruže, domaći, sama sam pravila…
– Ma vam taki je…
– Hoćemo teta Satko.
Za par minuta nosi flašu u kojoj je ružin sok a mi onda na to naspemo hladne avlijske vode, i onda usput određujemo ko će prvi piti i koliko može popiti, da bi svako dobio podjednako.

U avliji uzduž cijele ljetnje kuće bio je cvijetnjak sa kadifama i niskim cvijećem koji je davalo lijep miris kada bi se kročilo u avliju. Cvijetnjak je bio i uz komšijsku ogradu Naze i Ibrahima Spahić, tu su bile pretežno ruže koje su osim mirisa davale lijepu dekoraciju avliji a još lijepši pogled za oči.
Sa desne strane avlije bile su stepenice za sprat. Tu na stepenicama prostrta bosanska ruta, sa lijepim bojama. Sa strane rute prema avliji uredno poredane saksije sa cvijećem, a sa druge strane avliske papuče i nanule. Bez cvijeća se nije moglo u našim avlijama i na basamkama. Cvijeće se zaljevalo i brižno čuvalo. Kasnije, negdje sredinom sedamdesetih godina uslijedila je adaptacija kuće. Ova adaptacija je uzela jedan dio avlije, ali sama adaptacija odnosno proširenje kuće nije puno uticalo na ljepotu Satkine avlije..
Preko puta Satkine i Hamdine kuće bila je Nezirahanmina bašta, u kojoj je bilo staro groblje, ali u kojoj je bilo nekoliko stabala šljiva koja su u ljetnim danima pravili lijepu hladovinu. Tamo negde iza ikindije kada polahko temperatura pada mi djeca bi igrali fudbala, a u Nezirinu baštu u hladovini znale bi sjesti tada već djevojke Halisa, Bena, Paša, Sena, Jasmina, Berina, a Satka bi im donijela kahvu i zasijela sa njima. Satkinim dolaskom brzo bi se prolomio smijeh iz hladovine Nezirine bašte. Dok se kahva nosi, mi djeca bi uvijek bacili pogled i gledali ima li kakvih kolača na tacni, a većinom ih je bilo.

Satka kada bi sjela sa djevojkama obično bi dobacila.
– Nevalja muško da gleda..
– Hajte djeco dođite da uzimete po kolač..
– Ako nema za svakoga, popolovićemo i svako će dobiti po pola kolača..
Mi bi u dva skoka već bili u Nezirinoj bašti..
Odmah bi kolač stavljali usta i izgovarali
– Mmm, tope se u ustima…
– Teta Satko kolači su ti ekstra..
– Da Bog da, da ih uvijek praviš, a mi da ih jedemo..
– Ma vidi ti alčaka…
A onda se prolomi smijeh he he he…

Bašta (vrt)

Iz avlije se pored ljetnje kuće išlo u baštu (vrt). Bašta nije bila pretjerano velika, ali je to pretežno Satka obrađivala, lopatala, sijala, ubirala, a bilo je tu svega pomalo luka, krompira, buranije, paradajza, mrkve itd. Satka je do 1974. godine bila domaćica i pored brige o odgoju djece, otpremanja i dočekivanja djece iz škole, pomaganja oko školskih zadataka, Satke je održavala kuću, avliju, baštu…
Satka je bila jedna od onih vrijednih podljunskih žena kojoj nije bilo ništa teško raditi da bi zaradila novac ili da bi na bilo koji drugi način doprinjela domaćinstvu.
Veliki radnik i veliki borac je bila naša Satka koju smo u komšiluku svi voljeli, upravo radi njenih ljudskih vrijednosti, ali i radi humora koji joj je bio zaštitni znak.
Šupa je, nama djeci, bila sastavni dio djetinjstva. Na gornji dio – šupe, ulazilo se sa Mejdana odnosno sa ulice. Mi smo nabavili jednu granu koja nam je bila zamjena za merdevine i uz dva koraka bili smo unutra. Posebno je ovo bilo aktuelno kada su padale one dosadne jesenje kiše. Popeli bi se na šupu i tu smo igrali raznih igrica, karti, čitali smo romane, pričali razne priče i anegdote. Znala je Satka sigurno za to ali nas nije tijerala niti grdila.

“INKOP”

Satka je počela raditi u Rogatici u trgovini konfekcije “INKOP” Priboj 1974. godine. Neprekidno je radila sve do rata, odnosno penzionisanja početkom 1992. godine.
Bila je dobar trgovac, šaljivđija. Prodavnica “INKOP” Priboj se nalazila u glavnoj ulici preko puta stare pošte, a zadnjih par godine pred agresiju premještena je na TRG.
Kod Satke se u prodavnicu dolazilo ne samo da bi se trgovalo već i da bi se nasmijalo i razvedrilo, da bi se čule neke nove čaršijske anegdote. Znala je Satka privuči mušterije svojim humorom i svojom vedrinom. Prodavnica je uvijek bila magnet. Ponekad kada prolazite pored prodavnice rekao bi nema niko unutra, a onda se odjednom prolomi smijeh i po smijehu zaključite da unutra ima bar desetak osoba i da je Satka upravo ispričala neku anegdotu. Takva je bila Satka.

Prolzeći pored radnje samo izleti i kaže:
– Muta, reci mami da imam od sutra sniženje cijena. Ima jedan komplet, ma ko da je krojen za nju, a u pola cijene. Nemoj zaboraviti.
– Joj, teta Satko ja već zaboravio.
– Ma, vidi ti njega, i počne ti ona onako u svom stilu..
– A ima nešto i za onu tvoju ljepoticu, reci i njoj…
– Evo sad će ona, pa joj ti reci…
– I hoću da znaš…
I tako ti Satka sa svom rajom. Razglasi o sniženju i sutradan ne možeš ući u radnju. Proda Satka za par dana sve što je na sniženju…
A platiti se moglo na razne načine, u gotovini, na čekove, na priček, ma moglo je svakako, jer je Satka znala ugoditi mušteriji i iste zadržati za neka naredna sniženja i neke naredne rasprodaje..
I tako sve do penzionisanja..
Bi raji žao što Satka ode u penziju, ali i bolje za nju jer je nakon samo par mjeseci nastalo nešto što nismo ni slutili da nas može snaći.. Počela je agresija, počeo je rat…

Muhadžerluk

Satka je otišla u penziju negdje početkom 1992 godine. Mislila je da će penzionerske dane provesti u Rogatici u kući gdje je živjela sa svojim suprugom, u kući gdje je rodila tri kćerke. Mislila je Satka da će penzionerske i staračke dane provoditi na Podljunu sa svojim unucima, kojima će pričati o svemu lijepom doživljenom u životu, o generacijam djece koja su se igrala na Podljunu, Mejdanu. Mislila je Satka da će se neke nove generacije Podljunčadi igrati pred njenom kućom fudbala a da će ona onako u prolazu dobaciti koju šalu, vic ili provalu i da će im praviti sokove od ruže na svojoj avlijskoj česmi.
Mnoge generacije Podljunčana koje su se rodile širom BiH ali i svijeta ostale su uskraćene da upoznaju jednu ovaku ličnost punu vedrine i humora.
Znala je Satka često da se spusti na naš dječiji nivo pa smo je smatrali našom rajom, našom velikom rajom.
Takva je bila Satka..
Ali eto desi se ta kobna 1992 godina i Satka ode za Sarajevo kod kćeri. Rat i ratne strahote provela je u Sarajevu zajedno sa kćerkama Enisom i Halisom i njihovim familijama. Jedino je Selma sticajem okolnosti izbjegla u Žepu i tu bila cijeli rat pri Ratnoj bolnici Žepa. Satkina jedina briga je bila da li će se Selma izvući živa iz Žepe. Slušala je Satka svakodnevne izvještaje iz Žepe. Dan kada je Žepa pala, bio je najteži ratni dan za nju. Težak kao sav teret ovog svijeta.
– Šta mi je sa djetetom.
– Ša mi je sa Selmom.
– Je li živa.
Hiljade misli i crnih slutnji su joj prolazile kroz glavu.
Trajale su te traume i sikiracije sve dok Selma nije putem deportacije stanovništva iz Žepe stigla u Sarajevo. Satkinoj sreći nigdje kraja jer tri godine su prošle od kada nije vidjela Selmu.
Njihova porodična kuća u Rogatici, u Podljunu je sravnjena sa zemljom kao i dobar dio kuća u Podljunu. Nema ni kuće, ni avlije, ni bašte, ni avlijske česme, ni ruža, ni kadifa. Ničeg više nema. Ali zato ova priča da bi nas na trenutak vratila u minula vremena i vratila nam dio lijepih sijećanja tog vremena.
O Satki i Handi a.r. ne možete čuti niti jednu ružnu riječ. Bili su oličenje rada, poštenja, iskrenosti, bili su oličenje ljudskosti.

Satkine i Hamdine kćerke

Enisa je rođena 1955. godine u Rogatici gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Nje se sjećam onako kao djevojke, jer kada je ona završavala gimnaziju ja sam imao nekih desetak godina. Uvijek dotjerana, puna energije, vrijedna u kući i oko kuće. Upisuje i završava Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i sada radi u Uni kredit banci.
Njen suprug Fuad Jašarević diplomirani pravnik je po struci. Imaju sina Zlatana rođenog 1983. godine u Rogatici. On je diplomirao na Ekonomskom fakultetu a zatim i magistrirao. Živi i radi u Gracu-Austrija.
Njihova kćerka Una rođena je 1986. godine u Rogatici. Kao i brat diplomirala je ekonomiju a zatim i magistrirala. Udala se 2012. godine za Dalvina Kadirića iz Sarajeva.

Halisa je rođena 1957 godine u Rogatici gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Halisa je bila drugarica sa mojom rodicom Sabihom pa je poznajem bolje od Enise. Blaga, suosjećajna, uvijek bila spremna za šalu, zezanciju. Udala se u Sarajevu za Nijaza Suljovića (koji je umro 2011.) i iz tog braka ima sina Harisa koji je rođen 1986. godine u Sarajevu. Haris je završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu i sada radi kao muzički urednik-novinar.

Selma je rođena 1961. godine u Rogatici, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Selmu znam poprilično dobro i mogu je svrstati u moju generaciju jer sam mlađi od nje dvije godine. Selma je po završetku gimnazije upisala Stomatološki fakultet u Sarajevu, gdje je i diplomirala. Negdje od 1988. godine počinje raditi u Domu zdravlja ”Rasim Džindo” u Rogatici, gdje je radila do početka agresije na naš grad. To je bila velika radost za sve nas koje smo je poznavali, jer smo bez većih problema dobivali termine za popravak zuba. Meni je posebno bilo lako, jer sam i ja radio u istoj ustanovi. A Selma se pokazala i tu kao raja, jer je znala ostati poslije radnog vremena da bi udovoljila raji. I tako sve do aprila 1992 godine, kada odlazi u Žepu. Čitav rat je provela u Žepi i kao pripadnik ARBiH radila u Ratnoj bolnici u Žepi. Od 1996. godine radi u Domu zdravlja “Omer Maslić” u Sarajevu. Sada je Šef službe i specijalista zubne protetike, a zvanje primarijus je dobila 2012. godine.

Satka živi sa Halisom, Selmom i unukom Harisom u Sarajevu, želim joj da poživi još dugo u zdravlju i rahatluku sa svojim najbližim.

Neka je veječni rahmet svim rahmetlijama spomenutim u tekstu.
El Fatiha…

Mustafa Fejzić
’ mart 2014

1.Satka i Ifeta Pešto 2004. godine