Povratnik u Mesiće kod Rogatice Meho Kujović na pragu je desete decenije života, ali zatičemo ga s kosom u ruci, ogrjevom spremnim za slijedeću zimu, obrađenim i zasijanim vrtovima. U prodavnici kupi samo što mora jer ne vjeruje da se nešto danas proizvodi bez hemijskih sredstava.
Povratnik u Mesiće kod Rogatice Meho Kujović na pragu je desete decenije života, ali zatičemo ga s kosom u ruci, ogrjevom spremnim za slijedeću zimu, obrađenim i zasijanim vrtovima. U prodavnici kupi samo što mora jer ne vjeruje da se nešto danas proizvodi bez hemijskih sredstava.
Doživio dva rata
– Neki dan sam kupio kilu krastavica. Ma one su k’o guma. A ja što proizvedem to je milina – pojašnjava.
Dva rata doživio je Meho, u oba vidio zlo, bio bos i gladan. Partizanima se priključio 10.11.1943., dva dana prije nego što će postati punoljetan. S njima je iz Fočanske Jabuke krenuo prema Foči, Trnovu, Kalinoviku, zatim Pljevljima i Sandžaku …
– Najviše smo po zadatku komande prekidali veze između Sarajeva i Foče i sprječavali da dolazi pomoć. Bilo se golo i boso, a narod nas je hranio. Mi smo bili vojska iz šume.
Kada je 19. oktobra 1944. Tito ušao u Beograd dobili smo zadatak da krenemo u ofanzivu, da nismo više u ilegali. Čim uđemo u okupirana mjesta vršili smo mobilizaciju i pojačavali jedinice, postavljali vlast i odbornike. Krenuli smo i 6. marta 1945. i oslobodili Goražde. Odatle smo otišli prema Tuzli gdje sam ušao u Prvu proletersku kojoj i danas znam vojnu poštu 18 928 – dodaje Meho Kujović.
Dalje je učestvovao u oslobađanju Bosanskog i Slavonskog Broda, Sombora, Subotice, Maribora i slovenskog primorja. Svoju kuću u Mesićima, od zemlje i pruća izgradio je tek 1949.
Siromašan narod
Narod je siromašan, živi na prosjačkom štapu. Uvozimo tjesteninu iz Italije, a našu smo fabriku u Sarajevu zatvorili. Uvozimo i bombone iz Švicarske, a svoju tvornicu zatvorili – ističe Kujović.
Ne valja sistem
– Zemlju smo obnavljali s tačkama i lopatama, nije bilo ovakve mašinerije. Tri mjeseca sam bio komandant brigade koja je gradila most na Osanici kod Goražda. Bilo se i golo, i boso, i gladno, ali smo gradili zemlju. Ovaj sad sistem ne valja. Tito je otvar’o fabrike, a ovi naši ih zatvaraju. Rasuli su omladinu po svijetu, a države nema bez naroda. Na žalost im što ne posjete i nas povratnike. Ne mora mi, bolan, donijeti ništa, ali važno mi je da ih vidim k’o što vidim vas. Na žalost našem rukovodstvu iz Sarajeva, posebno našem drugu Zlatku Lagumdžiji i onome … Alijinom sinu – ogorčen je usamljeni povratnik.
Prvi povratnik
Danima se krio po šumi, godine izbjeglištva proveo u Goraždu, gdje je bio u civilnoj zaštiti.
Sin Nurija preminuo je prije 11 godina, možda i od posljedica premlaćivanja, a danas ga posjete kćerke. Mensura Hodžić kaže da njenog oca, iako je prvi povratnik u Mesiće, do danas niko nije posjetio.
Zakleo Stojana Perkovića
U posljednjem ratu Meho je gledao odvođenje sina, koji je pretučen. Zbog zločina nad civilima rogatičkih sela Sud BiH je na 12 godina zatvora osudio Stojana Perkovića.
– Perković je bio komandant ovog područja. Komšija Milivoje se bunio što mi otjera sina, jer smo bili porodica koja se sa Srbima nikad nije zamjerala. Stojan to nije prim’o. U Rogatici sam mu rek’o. Stojane, ne zaboravi, Ćele kula u Nišu se nikad neće zaboraviti, a ne zaboravi da i ja imam 13 unučadi i 11 praunučadi, neko će upamtiti. Kad mu je bilo suđenje zakleo sam ga. Da Bog da se i ti, k’o i ja, rasplak’o za sinom. Ma nisam dobro učinio, jer ako mrzim oca ne mrzim sina. Poginuli su mu sin i žena na Kuleti, a on je osuđen – kaže Meho.
AVAZ