Svi prostori u Rogatici koje su nastanjivali Bošnjaci, zapravo su spomenici bola, potpuno živi i opipljivi, utoliko što svake noći borave u snovima protjeranih Bošnjaka, i što protjerani Bošnjaci borave u svojim kućama, avlijama, sokacima. Nad tom imovinom nema halala…
Defterhana
Rogatica u mom srcu
Piše: Fatmir Alispahić
(maksuzile za www.rogatica.com)
Rogatica je moja razglednica rata i etničkog čišćenja. Nigdje kao na Rogatici ja ne mogu tako uvjerljivo osjetiti to što se našem narodu dogodilo. Rogatica je arhetipska priča o genocidu nad Bošnjacima. …U Drugom svjetskom ratu četnici su po Romaniji klali i pljačkali Bošnjake, da bi se sve zataškalo u vremenu srbokomunizma, kad je bilo najlakše onepostojiti Bošnjake kao narod, izbrisati ih iz zakona, uprkos Deklaraciji ZAVNOBiH-a koja govori o tri naroda. Četnici su obukli partizanske uniforme, sišli u Sarajevo 6. aprila 1945., i u oslobođenom Sarajevu pobili nekoliko hiljada bošnjačkih civila, poglavito muhadžira sa Romanije i iz istočne Bosne, pod optužbom da su sarađivali sa okupatorom. A „grijeh“ ubijenih je bio što su poznavali te novokomponovane partizane, dojučerašnje četnike, koji će pod maskom antifašizma i socijalizma nastaviti genocid nad Bošnjacima. Tako se dogodilo da krajem 1940-tih Bošnjaci (Muslimani) nestanu kao narod, a da se srbokomunistički zločini nad Bošnjacima, te masovne likvidacije i pljačke, podvedu pod pravdu, tišinu i zaborav.
Bošnjaci su se prepustili diktaturi zaborava, a o zločinima se pričalo sve rjeđe, šapatom ili nikako. Živjeli su Bošnjaci kako-tako u zanovljenom životu, kao što žive i danas, u iluziji da postoji nekakva pravda, mir i sigurnost. A onda je buknulo zlo koje se u velikosrpskim kućama brižno njegovalo, čuvalo i hranilo. Mnogo, nedopustivo mnogo srpskih komšija su preko noći postali drugi ljudi, zlikovci, toliko ubjedljivi u tom činjenju zla da je i danas teško vjerovati da se sve to uistinu dogodilo. A Rogatica je, baš arhetipski, osjetila tu strašnu transformaciju srpskog komšiluka, onog istog sa kojim se decenijama živjelo u pristojnim odnosima. Jeste da su Srbi u tim odnosima bili glavniji, da se sa punim ustima govorilo o srpskoj tradiciji, srpskim junacima, srpskom ovom i srpskom onom, a da se bošnjačko, muslimansko, provlačilo kao neka vrsta podstanara u realnosti – ali, život je umijeće komrpomisa, mislilo se.
Bilo je čaršija koje su po žrtvama prošle gore od Rogatice, bilo je i onih koji su prošle bolje, ali, u svim tim čaršijama na koje se sručio povampireni srpski komšiluk, modeli događanja su ostali isti. …Bošnjaci ne mogu da vjeruju da im se to događa, da Srbi, prijatelji, komšije, kumovi, odjednom, bez ikakva razumnog razloga, počinju otvoreno da ih mrze, da sa manijačkom sladostrašću uživaju u obespravljivanju Bošnjaka, progonu, otimanju imovine, i na kraju, odvođenju u logore i ubijanju. U toj nevjerici odgovor je na pitanje – zašto su Bošnjaci tako izbezumljeno, mlitavo, bez otpora, pustili da ih hapse, da se nad njima iživljavaju, sve do onog srpskog, domaćinskog noža koji se spušta u prepušteno bošnjačko grlo.
Virtuelne čaršije
U posljednjih 20-tak godina, kad god premotavam ovaj film, on se događa u Rogatici. Znam i zašto. Rogatica je jedino mjesto koje sam ja izgubio! Nekoliko ljetnjih i zimskih raspusta, provedenih kod mojih porodičnih prijatelja u Behlulovini, učinili su da Rogatica bude dio moje emotivne memorije. Kad god sam htio dodirnuti tu bol prognanih Bošnjaka, činio sam to preko Rogatice. Jer u Rogatici znam kuću u Behlulovini, znam miris teta Kadrijinog bureka, znam one avlije i sokake, i štošta još. Kad je meni sve to toliko blisko, i bolno, a nisam iz Rogatice, i za Rogaticu me vežu tek uspomene iz godina kad se počinjalo momkovati – kako li je tek mojim prijateljima, koji su u Rogatici ostavili sve svoje?! I kako li je tek svakome Bošnjaku koji je morao pred velikosrpskim smradom napustiti bjeline svojih kuća i avlija!?
Nema naroda, u Evropi, poput Bošnjaka, koji svoje kuće, avlije, sokake, gradove, nose sa sobom, kao duhovni i emotivni prtljag. Uspostavljena je jedna čitava virtuelna mreža uspomena. Pogledajte, recimo, stranicu www.rogatica.com, pa ćete vidjeti kako je institucija uspomene malter koji veže sve te rasute Rogatičane. Uspostavljene su bošnjačke virutelne čaršije, gdje god su Bošnjaci protjerani, a odakle god su protjerani nisu se mogli vratiti i zanoviti život, pa se taj život nastavio na razini uspomena. Posljednjih godina prisutna je nadgradnja uspomena, utoliko što nekadašnja djeca, a današnji odrasli ljudi, koji ne pamte Rogaticu, već ih za Rogaticu vežu babine, mamine, dedine i nanine priče, učestvuju u virtuelnim bošnjačkom životu rogatičke čaršije. To znači da je u obiteljskim pripovijestima, s koljena na koljeno, prenesena ljubav prema svome topraku, kao nečemu lijepom, milom, nama pripadajućem, a što nam je uzeto nepravdom i nasiljem. Vjerovatno nigdje na svijetu ne postoje, kao u Bošnjaka, te virtuelne čaršije, sastavljene od žrtava etničkog čišćenja i njihovog potomstva. Tu se danas oglašavaju mature, svadbe, dženaze, rođenja, amabaš sav onaj sadržaj kakav bi živio u stvarnosti da Rogatica nije okupirana od velikosrpskog divljaštva. Taj fenomen bi trebalo istraživati – kao jedinstven oblik odbijanja jedne zajednice da umre, uprkos tome što je izmještena iz svog staništa, pa razasuta nastavlja živjeti u svojoj virtuelnoj skupnosti i običajnosti. To su projekti koje bi trebala pokretati i podržavati Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti i Bošnjačka nacionala fondacija, jer takvi projekti svjedoče o jednom ogromnom dijelu bošnjačkog naroda, koji usljed progonstva i nemogućnosti da se vrati na svoje, nastavlja živjeti u svojoj virtuelnoj čaršiji. Tako je i sa rogatičkom čaršijom, čije izmiještanje u prostor uspomena upravo i jeste povod ovom mom tekstu.
To da je u nekoj kući neko živio, pa ga nema, a ostala kuća, da je neko neka kola vozio, pa umro, pa da kola vozi neko drugi, da je neko hodao jednom cestom, pa preselio, a sad hoda neko drugi, itd. – sve smo to mi vidjeli, ali, nismo vidjeli da se cijele čaršije obezljude, da ostanu bez svojih ljudi, i da u te čaršije dođu neki drugi ljudi, a i oni što su tu otprije, da poprime neka druga lica, pa to više nisu ti ljudi otprije. Uistinu, ja ne mogu zamisliti kako je Rogatičanima kad dođu u svoju Rogaticu, kad vide sve svoje, kad im nozdrve propara onaj oštri i krepki planinski vjetar, s kojim su toliko godina živjeli, a – kad osjete da to više nije taj isti grad! To je isto kao bih ja vidio nekog svog jarana, kojeg poznajem od djetinjstva, a kad bih u liku tog jarana ugledao nekog drugog, meni nepoznatog čovjeka. U liku Rogatice su neki drugi, nepoznati ljudi, a duša Rogatice je rasuta po bijelom svijetu, i uvezana u tu virtuelnu rogatičku čaršiju, koja podsjeća na protjeranu dušu ovog grada.
Kao što me silno, istraživački, zanima taj fizički razasuti i virtuelno skupljeni svijet bošnjačkih čaršija, tako me zanima i odnos naseljenih Srba, ili čak starosjedilaca Srba, prema činjenici da su tu, u Rogatici, ostale da žive avlije u kojima i danas cvatu snovi protjeranih Bošnjaka. Kako, općenito, ti Srbi u Rogatici vide podatak da je u vrijeme austro-ugarske u ovoj čaršiji bilo 90 odsto Bošnjaka, i da je po popisu iz 1991. bilo 60 odsto Bošnjaka, a da danas, maltene, u Rogatici više ima Kineza nego Bošnjaka? Ko bi pobjegao od svoga, i od ljepote? Ako je već Bošnjak bježao od nečega, onda je morao bježati od tih Srba, a nositi spoznaju da od tebe neko bježi, na korak je do otkrića da ljudska bića bježe od vukova, od divljih svinja, od divljaka i luđaka, pa sve to otvara jednu skrivenu priču o srpskom kolektivnom identitetu i sklonosti da se uživa u nanošenju bola i činjenju zla. Svi fizički prostori u Rogatici, koje su nastanjivali Bošnjaci, zapravo su spomenici bola, potpuno živi i opipljivi, utoliko što svake noći borave u snovima protjeranih Bošnjaka, i što protjerani Bošnjaci borave u svojim kućama, avlijama, sokacima. Nad tom imovinom nema halala, natopljena je suzama i čežnjama, ona se otima od trenutnih korisnika, avlije kao da su žive, zidovi se miču, crjepovi klepeću, sve treperi dušom duhovnih vlasnika…, pa bi se bogobojazan čovjek istinski plašio neotuđivog prostora bošnjačkih uspomena.
Putovanje na Bolji Svijet
Kao i svako sjećanje, tako je i moje sjećanje na Rogaticu, s početka 80-tih godina, pobilježeno u crticama i detaljima. Ima nekoliko upamćenih događaja i mnogo, mnogo slika. Došao sam ti ja tako, nekog ljeta, ’81. ili ’82. godine, kod prijatelja u Behlulovinu, onu prelijepu ulicu ispod hotela, i pijace. Vele mi, hoćemo li na kupanje, na Rakitnicu, ima plaža, odmah tu, pedesetak metara niže. A na plaži ima i curetaka. Kako to obično biva, kad neko odnekle dođe, kao što sam ja došao iz Tuzle, počnu sijevati pogledi i osmijesi. A i meni stalo da ostavim utisak. I gdje ću baš tu!? Vidim, skaču u Rakitnicu rogatički momci, pa velim i ja ću, da pokažem ovim rogatičkim curama kako se skače na glavu. Zaletim se, i… Izletim iz vode, čini mi se, brže nego što sam u vodu uletio! Ni do dan danas ja se nisam pokvasio hladnijom vodom od te vode Rakitnice! A rogatički momci i cure kupaju se u njoj kao da je iz bojlera. Bi, potom, malo smijeha, zadirkivanja, vele mi, nisi ni prvi ni posljednji, tako je dok ne navikneš. Dan-dva poslije i ja sam se odomaćio i u Rakitnici, i u Rogatici, pa sam se čak počeo i zabavljati. Utom će se rasplesti još jedan događaj kome, posebno, zaborava nema. Sa tom mojom curom iziđem u disko koji je bio u srednjoškolskom centru. Nemam ti ja pojma ni o čemu. A nema ni ta cura, koja je, doduše, od mene stariju jednu godinu. Ali znam da cura i momak trebaju malo otići na stranu, da se osame, pa smo i mi otišli i sjeli na stepenice. Ja sam i zapalio cigaru, k’o veliki, da budem veći frajer. Znam da bih trebao curu poljubit u usta, ali, ne znam se ljubiti. Poljubim ja nju, onako: cmok, ali, ne znam ništa dalje, ne znam ono pravo, filmski. I onda se nekako, ko zna kako, dogodi taj prvi poljubac: mokar, topao, čudan, lijep, nezaboravan. Bezbroj puta sam vraćao taj film, na te stepenice ka nebu, u srednjoškolskom centru u Rogatici. I nikako poslije nisam mogao prihvatiti da je taj prostor – gdje sam se ja prvi put poljubio s curom – postao okrutni logor u kome su se srpski vojnici iživljavali nad bošnjačkim civilima. Silovali su čak i sedmogodišnje djevojčice. Dugo nisam znao šta je sa mojih prijatelja. Jesu li preživjeli. Poslije sa saznao da su im četnici ubili oca, ‘nako, bezveze, iz zločinačke razonode. Četnici su baš tako ubijali Bošnjake, da se zabave i razvesele. A danas smo već po četničkom okupacijom zbog koje ja ne smijem ovdje napisati imena tih svojih prijatelja, da im ne bi dejtonski sistem nanio kakvo zlo zato što se znaju sa mnom, vrlim „bošnjačkim ekstremistom“. A „ekstremista“ sam zbog ovo malo istine na kojoj insistiram u svojim tekstovima. Zato imam osjećaj da je posrbljena Rogatica sišla u nekada slobodno Sarajevo. I da one zvijeri iz srednjoškolskog centra u Rogatici danas gospodare dejtonskim institucijama u Sarajevu. Baš kao što se to dogodilo poslije 6. aprila 1945. godine. I da je šutnja o bolu koji smo pretrpjeli postala formula opstanka u životu, na poslu, u varljivom miru. Zato ovaj tekst živi na marginama bosanske stvarnosti, jer pripada prognanom narodu i njegovim prognanim sjećanjima. A ta sjećanja putuju sa nama na Bolji Svijet. Tamo gdje je nedavno otputovala teta Kadrija – Allah da joj podari Lijepi Džennet – majka mojih dragih prijatelja iz Rogatice. Tamo će otputovati i ova naša divna domovina. …Ako već nije.
a