Ovu priču sam mislio napiati prije dvije godine ali eto ne dade mi se. U životu se ništa slučajno ne dešava pa tako i ova priča nije mogla biti napisana prije nego joj je odrđeno da se napiše. A magistrat mog školskog jarana Ekreme je aktivirao priču…
Tetka Ferida
Po završetku srednje medicinske škole upisasmo svi u svoje bilježnice adrese i brojeve telefona svih iz razreda, svih drugova i drugarica i dadosmo sebi obećanja da ćemo se viđati, javljati, a prilikom posjete nekom gradu gdje živi neko od raje obavezno nazvati ili svratiti na adresu…
Ja sam se lično poslije završetka škole vidio jednom ili dvaput sa Zijom, Indirom a više puta sa Biljanom u Rogatici..
Na tridesetogodišnjici mature vidjeh se sa rajom njih petnestak poslije toliko godina. Bilo je to zaista dirljiv susret sa školskim drugovima i drugaricama. Prisjetismo se mladosti, nestašluka, školskih anegdota…
U toku školovanja, a i nakon toga Ekrem me je ćesto pozivao da odemo do Striježeva (opština Vareš), njegovog rodnog mjesta, da budem njegov gost, ali se nikada ne dade da odem. Poziv bi i na godišnjicu mature (juli 2012), da odemo preko dana.
Prihvatih.
Dogovorismo se, gdje i u koliko da se nađemo i krenusmo…
U autu razgvor i uobićajna zezancija, prisjećanje na neke detalje iz škole i doma. Uz smijeh i ljetnu vrućinu stigosmo do Sriježeva.
Lijepo selo, sa lijepim kućama, prirodom, nekim posebnim mirom i skaladom.
Dojmilo me pravo..
I onda poče priča onako pred novom kućom koju pravi. Priča me odmah dojmila i oduševila i kada sam došao kući zabilježih samo crtice – datume, imena, važne detalje, ali nekako ne nađoh vremena da je napišem. Ekremova odbrana magistarskog rada me natjera da priču aktiviram, da je napišem i podijelim sa vama, a priča je otprilike išla ovako…
Mujo, ovdje u ovoj staroj kući mi živi tetka Ferida. Ona je, Mujo, sestra od mog babe rahmetli. Rođena je uz onaj rat 1941 godine. Rođena je sa urođenim manama, i živjela je sa roditeljima dok su bili živi. Nije išla ni u školu. Nije se udavala. Kada su joj roditelji umrli moj rahmetli babo Ibro i rahmetli majka Zahida su preozeli brigu o njoj. Ona je u mladosti pored svega što je snašlo prebolovala tuberkulozu, a i to je ostavilo posljedice na nju. Ona ti je Mujo mentalo kao dijete, ona kao da sada ima 12-13 godina, a shodno tim godinama se i ponaša.
Najteža godina za mene je 1997., kada su mi preselili na Ahiret i otac i majka. Veliki je to udarac za svakog čovjeka, jer roditelji se vole i cijene dok su živi, a tek kad ih izgubiš, zapitaš se da li si učinio dovoljno za njih. Jesi li mogao više. Da li si se gdje ogriješio o njih..
Tada je tetka ostala sama.
O njoj se neko mora brinuti, jer ona sama ne može funkcionisati s obzirom na njenu dijagnozu. Jednom se tako otvori razgovor o staranju nad tetkom.
Kako ćemo, šta ćemo? Kako bi bilo da tetku pazimo sedmično, svaki od braće ili bolje mjesečno. Da joj obezbjedi hranu, pospremi kuću, zimi obezbjedi drva itd.. Bi tu dosta prijedloga, i ovako i onako.
Saslušasmo sve i onda ja ustadoh i rekoh: – Braćo moja draga, od danas pa nadalje tetka je moja briga. Dok je živa ja ću brinuti o njoj. To je moj nijet, moja odluka i molim vas da to prihvatite. Svi onako zatečeni prihvatiše moju odluku.
I tako Mujo ja o tetki brinem od 1997 godine. Svaki dan bukvalno sam u autu od Sarajeva do Striježeva, to ti je nekih 40 km u jednom pravcu. Dođem napravim joj ručak, pospremim malo, operem suđe, zimi pripremim drva da ima da naloži i tako skoro svaki dan zimi i ljeti. Zimi je posebna priča kada ovi naši krajevi budu zatrpani i po metar sa snijegom, ali se nekako dođe, a u rijetkim sitiuacijama kada je put zatrpan prozovem na telefon nekoga u selu da je pripazi..
Ona ti mene Mujo najviše voli, samo moj Ekrem, moj Ekrem.
Mujo moj, od kako sam ja preuzeo brigu o mojoj tetki, vjeruj da me je sve u životu krenulo. I sve mi nekako ide. Od privatnog posla, pa preko završenog fakulteta, pa kuće se napraviše, auta se promjeniše, lijep posao dobih, stekoh mnogo prijatelja i da ti ne nabrajam šta sam sve postigo.
Sve me krenulo Mujo moj…
I tako ulazimo u staru kuću i onako poselamismo se odmah sa vrata.
U kući u uglu sećija a na njoj sjedi tetka Ferida. Starica od svojih 71 godinu života. Tetka ovo je moj školski drug Mustafa, zajedno smo išli u školu.
Ja, ja…
Sad ću ja Mujo, brzo ručak pripremiti, pa da ručamo, a onda će i kahva.. I onako dok podgrijava ručak, pravi salatu onako usput mi priča.
Mujo moj, skoro sam ti jedva preživio, život mi je visio o koncu.
Ma šta pričaš.
Boga mi.
Došao sam na posao tog dana kao i svaki drugi radni dan, radili smo interventnu dijagnostiku na srcu i poćeo sam osjećati slabost, nemoć, nemam snage da stojim za stolom. Zamolio sam dr. Mujačića da mi poslije procedure uradi ultra-zvuk srca. To je i uradio, kad je pogledao na monitor uhvatio se za glavu, i rekao Kevra pukla ti aorta.
Nastupa panika.
Kolege sa radiologije hitno urade CT i to potvrde, kasnije su mu pričali da nisu mogli da vjeruju da ja hodam.
Moj šef prof. Kacila i on kad je ugledao snimke na CT bio je iznenađen.
Odmah se pristupilo operaciji prof. Kacila, doc.Ilirijana i dr. Vila, svi koji su radili taj dan ostali su do kraja operacije koji su bili slobodni i oni su došli.
Svi su stali u red za krv da se da.
U hodniku porodica, djeca Haris, Osman ćekaju šta će se desiti.
Najteže im je bilo kad im je profesor rekao: Kevra ovo nije teško ovo je preteško, ovo je kao da te vraćamo iz mrvih. Nek nam je Bog na pomoći, reče profesor prije operacije…
Priča mi kasnije imam u Striježevu da je neko u selu rekao da je Ekrem na operaciji i da mu život visi o koncu. U roku od pet minuta napunila se džamija i staro i mlado i muško i žensko svi došli da traže od Allaha da operacija prođe hairli i da ostanem u životu.
Svi…
Hvala dragom Bogu i kardiohirurzima UKC Sarajevo koji su profesionalno to uradili, pa me sada vidiš na nogama i među živim..
Ručasmo, kahvenisamo poselamismo se i krenusmo nazad za Sarajevo..
U povratku ista priča i zezancija, a meni u posvjesti tetka Ferida i Ekremov odnos prema njoj, njegova pažnja i briga.
Čovjek u životu prolazi kroz razna iskušenja, dešavaju mu se loše i dobre stvari. Veliko iskušenje je imao i naš Ekrem kada je tetka ostala sama, veliko iskušenje je imao i kada se prihvatio birge o tetki. To iskušenje, ta njegova dobrota i ljubav prema tetki za uzvrat dali su mu mnogo ostvarenih želja u životu, dali su mu materijalnu zbrinut, dali su mu završeni fakultet, dali su mu magistrat, daće mu ako Bog da i doktorat.. Dali su mu i hairli operaciju, da se našao na pravom mjestu, da je bio okružen pravim ljudima doktorima, specijalistima, da se cijelo selo u džamiji molilo za njega.
To se može desiti samo velikim ljudima.. Dobro se dobrim vraća i nikako drugaćije.
Održavanje rodbinskih veza je blagodat i izobilje za onoga ko održava rodbinske veze, kao što je blagodat i za njegov život. Obilaženje rodbine predstavlja povećanje imetka i njegovo unapređenje, kao i produženje njegovog života i njegov blagoslov.
Ovaj Ekremov primjer nas uvjerava u to…
Živ nam bio sto godina…
Mustafa 20.09.2014
