Zemka Seferagić i Asima Lihić među 635 su žena u Oružanim snagama BiH. Današnje ponosne majorice u vojničkoj uniformi nekadašnje su profesorice. Bosanke i Hercegovke poput njih važan su dio Oružanih snaga naše zemlje, svakodnevno dokazuju da su rame uz rame s muškim kolegama, a nerijetko po rezultatima i prednjače nad muškarcima.
Žene u Oružanim snagama BiH
Od ukupnog broja žena u Oružanim snagama BiH njih 61 su oficirke, 122 su podoficirke, 299 su vojnikinje i 153 je žena, civilnih osoba u sklopu OS. U konačnici Oružane snage BiH bi trebale imati najmanje 10 posto žena u svojim redovima, što je u skladu i sa NATO standardima. Deset posto nije samo puki broj koji treba zadovoljiti, to je 10 posto veoma sposobnih žena koje mogu odgovoriti svakom zadatku.
Naše sagovornice s kojima smo razgovarali u prostorijama Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH u Sarajevu govore kako je to biti žena u uniformi, šta ih je ponukalo na ovaj poziv, kakav odnos imaju s mučkim kolegama i da li su se pokajale što su učionice zamijenile današnjim radnim okruženjem.
Oružane snage nakon Armije BiH
Majorica Asima Lihić je u Oružanima snagama od njihovog osnivanja, ali njena priča počinje 1992. godine, još u Armiji BiH. Kaže da se nije odlučila za ovaj poziv, jer je završila ekonomiju, on je došao sticajem okolnosti početkom rata. Sve do tada je predavala ekonomsku grupu predmeta u Rogatici, odakle je početkom rata izbjegla u Sarajevo.
Na Koševskom Brdu je upoznala vojnike koji su odlazili na linije, na straže, ali bez adekvatne opreme. Lihić je tada predložila da im šije jurišne prsluke i tako je počela njena vojnička priča.
“U prvom spotu Armije BiH koji je snimljen u augustu 1992. se vide vojnici u civilu i u tim prslucima koje sam ja šila”, objašnjava nam Lihić.
Nakon rata je nastavila raditi u Armiji BiH, odnosno Oružanim snagama kao ekonomistica, gdje je sada oficirka za kontrolu materijalno-finansijske dokumentacije.
Majorica Zemka Seferagić, prije rada je radila kao profeosrica književnosti u Canzinskoj gimnaziji. Međutim, rat je promijenio živote većini stanovnika BiH, pa i njoj. Bihaćki okrug je tada bio opkoljen sa svih strana i u takvoj situaciji za Zemku je bilo važnije obući vojničku uniformu nego učenicima predavati književnost.
“Nisam mogla pričati o ljubavi dok padaju granate”
“Tada sam svojim gimnalizijalcima trebala pričati o ljubavi, o pravdi, o svim lijepim osobinama koji krase ljude u književnim djelima. Ja to više nisam mogla raditi, o tome više nisam mogla pričati u situaciji kada se svaki dan po nekoliko puta oglase sirene za uzbunu, kada moji učenici strahuju hoće li doći živi do kuće, hoće li granata pasti u učionicu. Tada sam otišla i dobrovoljno se prijavila da budem u vojsci”, prisjeća se Zemka.
Tadašnji brigadir Muhamed Delalić joj je rekao da ide kući i razmisli želi li zaista biti vojnikinja, ali nakon prespavane noći, nije se predomislila.
“Do 2012. sam radila na poslovima informiranja u Armiji BiH. To je bio neki moj doprinos odbrani zemlje, a trenutno radim kao oficirka za operacije u Odjeljenju za Civilno-vojnu saradnju”, kaže Seferagić.
Na pitanje imaju li muškarci i žene jednake mogućnosti za napredovanje u OS BiH, Asima kaže da imaju, da niko nije diskriminiran na osnovo spola, ali da niko nema mogućnosti da napreduje ukoliko zaista nije sposoban za to. Zemka uz smiješak kaže da je, ipak, muškarcima malo lakše napredovati u OS BiH.
“Ženama je sada možda malo lakše da dođu do nekog čina u OS, zahvaljujući i tom Akcionom planu za ravnopravnost spolova, nego što je to nama bilo, ali ovaj čin koji smo dobile, dobile smo svojim zaslužnim radom”, objašnjava Lihić.
Nema lakših zadataka za žene
“Ljudi koji me poznaju ne vide ništa neobično u tome što sam ja majorica, ali oni koji me tek upoznaju, na prvu ustuknu. Tada osjetim još veću snagu i ponos zbog tog čina. Vrlo često zapravo nisam ni svjesna toga šta sam postigla kao žena u vojničkoj uniformi”, kaže Lihić.
Majorica Seferagić nam priča da ima kćerku Selmu, čiji prijatelji često s oduševljenjem prihvataju da joj je mama vojnikinja, a ona je onda “glavna faca u društvu”, kroz smijeh kaže Zemka.
U Oružanim snagama se jako vodi računa o ravnopravnosti muškaraca i žena, kao i o međusobnim odnosima muškaraca i žena, pravima jednih i drugih i slično. Za te potrebe postoje educirane osobe i tu su da vode računa o svemu ovome.
“Što se tiče kolega u OS BiH, mislim da nas oni smatraju ravnopravnima. Svako ima svoj dio zadataka i nikada mi nećemo dobiti lakše zadatke zato što smo žene. Uredu, otvorena nam vrata i pridrže kaput, ali to je sve”, šali se Seferagić.
Lihić dodaje da ulazak žene u OS BiH ne znači da je i u jednom momentu procedura prema njoj bila labavija. One prolaze psihofizičke provjere i ispunjavaju stroge kriterije.
“U posljednjim generacijama regruta i regrutkinja, žene su se pokazale kao one koje su imale rezultate među boljima, upravo na tim strogim testiranjima. Kada dolaze u jedinice žene postaju vojnikinje kao i muškarci i nema nikakve razlike u odnosu na muškarce. Ono što se gleda i ono što smo uspjeli već uraditi u svim jedinicama je to da se vojnikinjama osiguraju normalni uvjeti kada odlazi na teren. Primjera radi, gleda se da one imaju zasebne toalete, da u spavaonima budu dvije žene i slično, ali njihov rad i napredak u OS zavisi isključivo od njih”, pojašnjava Asima.
Obje dodaju da nikada nisu doživjele nikakve neugodnosti od muških kolega.
Djevojke nikada ne odustaju
Djevojke koje pristupe obuci u Oružanim snagama ne odustaju. Možda bi neko i pomislio da se pokaže kako je vojnički život ipak pretežak za ženu, pa da tokom obuke shvate da to nije za njih, ali to nije slučaj sa Bosankama i Hercegovkama.
Pokazalo se da su žene također puno organizovanije i u Oružanim snagama, često su nakon prvobitne obuke pokazale bolje rezultate od muškaraca. veliki broj njih su bile i u mirovnim misijama.
“Mlade žene koje nama dolaze u OS su prije svega visokoobrazovane, poznaju strane jezike. To su sposobne i samosvjesne žene, zato i imaju tako dobre rezultate. Mi starije smo tu da im pomognemo savjetima da dođu do boljeg položaja”, kaže Lihić.
Ono što je mana vojničkog poziva je to što možete biti prekomandovani i gotovo preko noći biti poslani da živite i radite u nekom drugom mjestu. Zemka kaže da joj je Sarajevo treći grad u kojem živi upravo zbog tih prekomandi, ali da se navikla. To je cijena ovog poziva.
Naše sagovornice ističu da se nisu pokajale zbog toga što su prihvatile ovakav život. Svoj posao smatraju kreativnim, a kolege dobrim ljudima i velikom porodicom.
Stoge kao profesorice, stroge kao vojnikinje
“Prije rata smo radile s ljudima, sada radimo s ljudima, prije rata smo bile stroge kao profesorice, sada smo stroge u uniformama, bile smo disciplinovane, sada smo disciplinovane. Jedina ružna strana, bar za mene, ovoga poziva je ta da kada dođete kući i dalje imate tu neku strogoću u svom ponašanju. Ponašate se naredbodavno, očekujete od drugih u privatnom životu da učine ono što trežite”, objašnjava Asima.
Ali, medalje ima i drugu stranu. Vojnikinja u čizmama privatno može biti itekako nježna žena koja radi sve one zanimljive i kreativne stvari kao i svaka druga.
“Recimo ja često svoje slobodno vrijeme potrošim slikajući na svili, izrađujući nakit. To je neki moj hobi. Možda ćete pomisliti da vojničke čizme i svila ne idu zajedno, ali to je ipak moguće objediniti u jednoj ličnosti”, kaže Lihić.
Naše tvrde da je vojnički poziv dobar za žene, da se može napredovati, ali da djevojke moraju biti svjesne i toga šta ih čeka.
Biti majka i vojnikinja
“To su mlade godine kod njih, kao i svaka djevojka, tako i ta mlada vojnikinja možda želi nokte, šminku…, ali sve je to suvišno kada obučete uniformu. Toga nema u vojsci. Te prekomande također utječu na njihov privotni život, ali to je tako u kojem god da ste poslu, ako postoji mogućnost promjene životne sredine. Međutim, mi imamo i neke ciljeve koje želimo postići u tom pogledu. Dugoročan cilj je i da se olakša, odnosno omogući ženi u uniformi da bude i majka. Gledat će se da se omogući sve od uniforme koju će koristiti kao trudnica, kakav će biti njen odnos kao trudnice u OS, da li će za vrijeme trudnoće obavljati neke duge, lakše dužnosti…, pa sve do toga da se osigura i vrtić za djecu u prostorijama OS. To je još dalek cilj, ali je cilj. Mi hoćemo da žene budu lideri u vojsci”, ispričala nam je planove majorica Lihić.
U svakom slučaju, čast je biti dio Oružanih snaga BiH koje su u proteklim godinama prošle uspješne reforme i napravile mnogo toga u svakom pogledu, dodaje majorka Seferagić.
Najviši položaj do kojeg su žene došle u su brigadirski činovi, dvije su brigadirice u Oružanim snagama BiH. Da li će neka žena u OS BiH dostići do najvišeg čina, čina generalice, ostaje da se vidi, ali i za to imaju strogo propisana pravila napredovanja. Šanse su jednake, ali trud je presudan.
Klix.ba
