F.K. je godinu i po bila psihički i fizički zlostavljana u logoru Rasadnik u Rogatici, gdje je nekoliko puta silovana i tjerana na seksualni odnos sa drugim logorašem. Kaže da je ostala “pri pameti” zahvaljujući vjeri.
Ispovijest Rogatičanke zlostavljane u logoru:
Vjera me spasila da ostanem pri pameti
F.K. je godinu i po bila psihički i fizički zlostavljana u logoru Rasadnik u Rogatici, gdje je nekoliko puta silovana i tjerana na seksualni odnos sa drugim logorašem. Kaže da je ostala “pri pameti” zahvaljujući vjeri.
U razgovoru za BIRN – Justice Report, F.K. priča kako je živjela u selu nadomak Rogatice sa suprugom i sinom, dok joj je kćerka bila u drugom gradu. Ističe da je imala sve u životu: zdravu porodicu, kuće, štale, stoku…
Početkom rata, s porodicom i komšijama krila se po šumama, a 11. novembra 1992. u kuću su im došla dvojica komšija s puškama. Ona je sa 14-godišnjim sinom, suprugom i pedesetak drugih mještana odvedena u logor Rasadnik. Tamo je, kako navodi, bila višestruko silovana, suprug premlaćivan, a njihov sin se poslije razbolio i, 16 godina kasnije, umro.
Ništa nije bilo u redu
“Prvih 15 dana bilo je mirno, ljudi su radili, nas 18 žena je bilo. Onda su počeli da vode ljude navečer, da ih tuku. Počela je tuča i to kakva. Jedno veče, kad je odveden rođak mog muža, i ja sam odvedena na ispitivanje. Tu su noć njega ubili, onako bez puške, bez noža. On je bio star.
Izveo nas jedan, komandir tog voda, tako smo mislili. Držao mi je nož ispod grla i ispitivao me u sali. Oni piju, pjevaju… Pljuju me, skidaju maramu i bacaju pod noge. Jedan govori: ‘Uzmi pušku i ubij je.’ Jedan mladić mi je stavio pušku pod grlo”, prisjeća se F.K.
Kaže da su je oko pola tri po ponoći vratili u sobu, odakle je čula kako joj muža tuku u drugoj prostoriji. Sin ju je pitao da li je živa, a ona mu je samo kratko odgovorila da jeste i da šuti.
“Moje dijete drhti pod dekom… Muža vraćaju, sav je zgažen, glava otekla… Niko mu ne smije prići, bojimo se da ne vide da mu pomažemo”, opisuje F.K.
Poslije izvjesnog vremena – kada ju je, kako kaže, jedan vojnik koga je poznavala odveo u drugu prostoriju – silovana je prvi put.
“Legao je na mene, pijan. Niti se mogu izmaći, niti znam kud ću”, kaže F.K, tada 44-godišnja žena.
Navodi kako ju je poslije silovao mladić kojem je po godinama mogla biti majka.
“Došao je i rekao: ‘Moram te silovati, ubit će mene…’ Ne znam kako sam skinula haljine i obukla”, prisjeća se F.K., koju su u logoru silovale dvije osobe.
Kada je ponovo odvedena na silovanje, priča F.K., taj muškarac joj je zaprijetio da će joj zaklati sina i muža ako ikome bude pričala o tome.
“Jedanput je naš čovjek izveden sa mnom. On je ležao, a ja sam natjerana da mu polni organ dojim. Toliko dana sam bila s tim čovjekom u logoru, pa kad i on nije pukao, a i ja. Nebo visoko, a zemlja tvrda. To su gledali drugi vojnici… Kad su me tamo vratili u sobu, više ne znam koliko dana nisam mogla doći sebi, da li sam živa ili nisam”, opisuje F.K.
Navodi da joj je u najgorem sjećanju ostao vojnik koji je ulazio u salu i, ližući kamu, govorio: “Poželio sam balijske krvi.”
“Je li to ljudski mozak mogao uraditi, ne znam… Da sad, naprimjer, sjedi 20 ljudi, da se skidaš potpuno gola… Vjera me spasila da ostanem pri pameti“, naglašava F.K., koja je poznavala većinu onih koji su ih zlostavljali u Rasadniku.
Kao posebno tešku, ova žena pamti noć 18. juna 1993. godine, kada su odvezeni u Zvornik.
“Ta nam je noć bila najopasnija, kao hoće da nas pokolju. Sa mnom je bila i moja majka od 90 godina… Tu noć su se muškarci i umokrili, svašta je bilo. Onda su nas kamionima odveli u Bijeljinu. I bili smo cijeli dan u Bijeljini – nešto hodaju, pregovaraju, šta ja znam šta je bilo. I opet nas iz Batkovića vrate u Rogaticu, i tu budemo do 30. aprila 1994.”, navodi F.K.
Bolan gubitak sina
Kaže da su sve stvari koje su zarobljenici koristili prije zatvaranja bile spaljene.
“Donosili su nam krvavih deka, spavali smo na paletama. Nismo se kupali šest mjeseci, vode za piće nije bilo. Topili smo snijeg. Imali smo ručak i doručak. Ja sam slabo jela, jer je bila mast i slanina. Bila sam kost i koža. Znam da u takvim uslovima to nije grehota, ali ne mogu… Ljekari nisu nikada dolazili, ma kakvi. Crveni križ je došao u junu i registrovao nas. Donosili su nam jakne, obuću, odjeću, ali čim oni odu, ovi to sebi uzmu”, prisjeća se F.K.
U periodu koji je ona provela u ovom logoru, kako kaže, ubijeno je osam ljudi, a čula je da ih je 19 pobijeno prije njihovog dolaska.
“Kada smo se vratili u Rogaticu, silovanje se slabo ponavljalo. Mene je pokušao ovaj jedan jad čemerni, usmrđelo se. Ali nije me više niko dirao… Potom smo odvedeni na Kulu. Tu također nije bilo hrane. Tu nas nisu tukli, ni dirali. Moj sin je tu legao, više nije mogao, nije ni pričao”, sjeća se F.K. i dodaje da su razmijenjeni u maju 1994., a njen suprug šest mjeseci kasnije.
O onome što joj se u Rasadniku dešavalo nije pričala s mužem, ali pretpostavlja da on zna.
“Sin nije znao, govorila sam mu da me tuku. On je umro u 30. godini. Iza njega je ostala kći od godinu dana, sad je u školu krenula… Bolesnik bio teški, muko moja, onaj dušman ga uzeo…”, kaže F.K.
Klix.ba