Ali, ono što sam ja vidio je da Žepa i dalje živi. Vidio sam dosta lijepo uređenih kuća, vikendica, avlija. Vidio i da ljudi čiste svoja ognjišta. Bošnjaci su se vratili u Žepu, i to je ono što je bitno. Teško je usporediti kako je bilo prije i sad. Neusporedivo je to. Ali, treba gledati naprijed, gledati od trenutka kada su se Bošnjaci nakon rata počeli vraćati u Žepu i ponovo graditi u ratu porušene kuće.
Žepa – Upoznaj domovinu, da bi je više volio
Većina nas teži da ode u neka daleka mjesta u dalekim zemljama, da vidi sve ono što se viđa na TV ekranima, uljepšanim slikama i razglednicama. Zanemarimo ono što nam je blizu, što možemo obići bez puno para i velikog planiranja.
Žepa je naseljeno mjesto na sjeveroistoku Bosne. Mjesna zajednica u sastavu opštine Rogatica. Mjesto koje je prije rata imalo oko šest hiljada stanovnika. Jedna od zaštićenih enklava UN-a u toku rata. Iako je bila „zaštićena” enklava u ratu to ovo mjesto nije spasilo. Dio stanovništva ubijen, ostalo protjerano, a Žepa spaljena.
To se u kratkim crtama može pročitati o Žepi na internetu.
Prvi put u Žepi sam bio prije nekoliko godina kod rodbine, moja mama je rođena u Žepi, a i jedan amidža mi živi u ovom lijepom kraju. Prilikom te posjete od prije nekoliko godina me i nije baš previše zanimalo kakva je Žepa nekad bila, kako ide život, kakvi su ljudi.
„Upoznaj domovinu, da bi je više volio” zapisa neko nekad, a ja to uzeh za svoj moto. Nedjelja u Srebrenici (kao i u drugim gradovima) zna biti prilično monotona, i tako ekipa od nas tri dobra prijatelja (po zanimanju: kriminalista, učitelj i novinar) odlučimo da obiđemo Žepu. Iz Srebrenice se u Žepu može doći na dva načina. Prvi put je: Srebrenica – Milići – Vlasenica – Han Pijesak – Žepa, a drugi je bliži (ali i lošiji) i ide preko teritorije opštine Srebrenica (Srebrenica – Podravanje – Krušev Do, Zlovrh – Žepa).
Mi smo izabrali ovaj duži put preko Han Pijeska, i u Žepu stigli nakon nekih sat i nešto vožnje. Prvo smo svratili do moje rodbine (takav je red), porodice Mehmedovića. Vrijedni ljudi (nije što su moji). Ova višečlana porodica vrijedno radi, bave se poljoprivredom i stočarstvom. Svi imaju posla. Djed, sin, unuci. I ništa im nije teško. Aza, iako živi i radi u Africi, odmor i ljetne dane provodi u Žepi. Tako svake godine. Uz kahvu nam se pridružio i Edhem Kačević, nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine u bacanju kugle.
Nakon što smo popili kahvu i jedva objasnili da nismo gladni odlučili smo da odemo do dijela Žepe koji se zove Slap. To je na samoj obali kanjona rijeke Drine, prekrasno mjesto, gdje se vidi sva ljepota rijeke Drine, kanjon, priroda, čamci. Teško opisati riječima.
Na slapu je prošle godine izgrađen i otvoren „Motel braće Ćeska”. Fino uređeno mjesto, i kad sjedite na terasi motela imate osječaj da ste na sredini rijeke Drine. Vlasnik motela Nesib dugo godina sa svojom porodicom živi i radi u Australiji, imaju porodični biznis. Na inicijativu svojih sinova, odlučili su sagraditi motel. Nesib je veoma susretljiv čovjek, nasmijan, koji ne dozvoljava da njegovim gostima bilo šta fali. Kaže kako „ne očekuje neku zaradu od motela, ali je bitno da je ispunjena želja sinovima, i ako će to pomoći Žepi u smislu razvoja turizma onda je dobro”.
Dok smo sjedili sreli smo i neke ljude koje poznajemo, ali i upoznali nove zanimljive Žepljake. Pridružili su nam se Sinan i Bajro. Bajro je stariji čovjek, fin, i opušten. Vidi se na njemu da voli da se ne srkleti. Kaže „ispratio hanumu za Sarajevo” pa odlučio malo da „prošeta”. Sinan je čovjek srednjih godina, krupan, i uopšte neopterećen. Živi u Žepi, radi na selu, voli dobro pojesti i popiti. Merhametli čovjek velikog srca.
Kako vrijeme brzo prolazi, u motelu smo odlučili pojesti nešto. Naručili smo ribu koja je bila odlično pripremljena. Mi ribu, a Sinan kilu pečenja. Treba pomenuti da na Slapu ima i ribnjak koji se pokazao kao dobra investicija.
Nakon par sati sjedenja sa dobrim društvom, odlučili smo prije mraka obići Redžep – pašinu kulu i nadaleko poznati most na Žepi. Redžep – pašina kula je sagrađena u 16. stoljeću, a tokom rata je spaljena. Nažalost, još uvijek nije obnovljena. Mještani Žepe se nadaju da će biti obnovljena uskoro. Od kule do mosta na Žepi nije daleko, nekih 300 metara strmim putem. Prekrasna građevina iz 16. stoljeća, koja svjedoči o nekim prošlim vremenima, biću bosanskog čovjeka i njegovoj snazi i želji za opstankom na svom ognjištu. Na mostu smo zatekli neke Izraelke koje su „izvodile” svoj neki „čudni” performans. Pojasnile su nam da je njih 30 došlo iz Izraela na nekoliko dana u Žepu da uživaju u prirodi i odmore od svega.
Nismo dugo ostali na mostu, jer je već počela padati lagana kiša. Krenuli smo nazad prema Srebrenici. Uredno pokošene livade i stada na njima su zaista lijep prizor. Susretljivost i posebnost ljudi u Žepi je nešto o čemu posebno treba pričati. Kako je prije rata bilo u Žepi to ne znam. Vjerovatno ljepše nego sad, jer je bilo više stanovnika. Ali, ono što sam ja vidio je da Žepa i dalje živi. Vidio sam dosta lijepo uređenih kuća, vikendica, avlija. Vidio i da ljudi čiste svoja ognjišta. Bošnjaci su se vratili u Žepu, i to je ono što je bitno. Teško je usporediti kako je bilo prije i sad. Neusporedivo je to. Ali, treba gledati naprijed, gledati od trenutka kada su se Bošnjaci nakon rata počeli vraćati u Žepu i ponovo graditi u ratu porušene kuće.
Po povratku smo odlučili da idemo kraćim uglavnom makadamskim putem. Prešli smo preko Zlovrha, zastali na mjestu koje se zove Šarena bukva, odakle se pruža prelijep pogled na šume, kanjon Drine i gdje se vidi sva ljepota Bosne i Hercegovine. U Srebrenicu smo stigli u večernjim satima, umorni ali zadovoljni.
Svi koji hoće da upoznaju svoju domovinu trebaju otići u Žepu.
SRIJEDA, 19 augusta 2015
