Najprije se pozvoni na vrata kuće, pa onda Ismet odozgo iz sobe otvara i dok ulazim u avliju on je već gore na prozoru. Smije se i maše glavom i dok ja prođem avlijom on je već na vrhu stepenica: “Hajde, hajde, bujrum. Jesi li se, bolan, umorio? Eeee, moj Toni, ja baš govorim Fadili: Što ga ovo nema, a reko je popodne?” I onda me Ismet smjesti na sećiju, raspita se o zdravlju mom i moje porodice. Raspriča se o svojoj svakodnevnici, pokaže nove radove koji se suše na malom stolu gdje radi… “Za šta si bogati, hoćemo li čaj ili kahvu?”
Priča za popodne: Moj Dedo
Zamislite čovjeka koji živi i proživi dugi, dugi ljudski vijek i nikada se ni s kim ne posvadi, nikada nikoga ne zamrzi, nego jedino i u krajnjoj nuždi za nekoga ko se o njega ogriješio kaže samo ovo: “Vala, čini mi se da i nije neki čovjek”. Zamislite čovjeka koji kroz dva rata prođe, bude vojnik i civil, a da nikome nikakva zla niti napravi, niti zaželi. Naprotiv, ljubavlju i dobrim djelima sve svoje puteve, baš ko svoju prekrasnu avliju, kaldrmisao. Zamislite čovjeka koji iskreno voli cvijet i mačku, komšiju i familiju… I konačno, čovjeka koji je godinama, iz dana u dan, stvarao čuda.
Rogatica
Da je slučajno bio katolik, siguran sam da bi se našao neko ko bi vatikanskoj komisiji predložio beatifikaciju. Ja bih se priključio potpisnicima i dopunio njegovu biografiju anegdotama koje su potvrda navedenih karakteristika u biografiji Ismeta Ajanovića Dede. Čitaocu, pak, stavljam iste na uvid, a potajno se nadam da će priča o dotičnome dirnuti i nekoga od onih koji uspomene na posebno važne, drage i zaslužne ljude njeguju i tako što im poslije smrti dodijele jednu ulicu ili trg.
Iz Rogatice u kojoj se u uglednoj porodici Ajanovića rodio daleke 1922. godine je Ismet. On mi ispričao, a ja upamtio kako je u osnovnoj školi nacrtao jedan rad, pa mu učiteljica taj rad “izuzela”.
…”Onda sam ja nju nepovoljno pogledao. Ona je to vidjela i kazala mi da se ne bojim, da će mi rad vratiti, nego samo hoće da ga pokaže u zbornici…”
Ko će u to vrijeme u Rogatici primijetiti i stimulisati talenat malog Ismeta? Niko. No, u toj Rogatici, a posebno njenoj okolini koja je zapravo carstvo romanijsko Ismet će odrastati, gledati, slušati, pamtiti. Pohraniti sve u najvažniju seharu životnu, onu na kojoj bi trebalo da piše: “Uspomene iz djetinjstva”.
Pa će doći rat. Sjetiće se Ismet četnika koji su palili neke kuće, pa partizana u koje je dobrovoljno otišao te kasnije negdje kod Sarajeva prolazio vojnu obuku. Ismet Ajanović bio je pekar i ta činjenica biće odlučujuća na njegovom ratnom putu. Nema u Ismetovom sjećanju zločina, priče o pobjedama i porazima, mukama i tegobama, umoru i strahovima, ne za njega je rat ovo:
“Onda smo dugo, dugo išli i zauzeli smo Karlovac. Eeeee, tamo smo osvojili jednu pekaru. Pa smo pekli hljeb da vojska ne bude gladna…”
Isto je bilo i u Sisku, Ismetova ratna priča je priča o pekarama koje su osvojili i na taj način spašavali vojsku od gladi. Koliko se kad moglo, jer valjalo je i do brašna doći.
Poslije rata, onog Drugog svjetskog, Ismet je iz zdravstvenih razloga morao napustiti pekarski posao. Postao je kafedžija. Koliko je imao sluha i senzibiliteta za druge ljude govori jedna anegdota koju mi je on opisao ovako.
…”Bio ti je jedan stariji čovjek, stanovo je negdje ne Širokači. Nako, miran, fin i bogobojazan. Pa bi on često navrati kod mene u kafanu, a ja čim imam malo vremena sjednem s njim da mu pravim društvo. Jer, bio je on sam, usamljen… Bože, nikako da zaboravim tog čovjeka. Dolazio je on godinama u našu kafanu i mi smo postali pravi ahbabi. Eto, umro je davno, a ja nikad ne proučim jassin svojim roditeljima a da se i njega ne sjetim i njemu ne proučim. Jer, on nije imao nikog…”
Mislim, evo, i ja na svog Dedu. I nema dana da ne pogledam dvije njegove slike na zidu u mom stanu, jedna dočarava zimu i plazanje djece niz neku seosku strminu, a druga jesenju idilu opet u nekom selu. I gledam taj filigranski rad i zamišljam Dedinu ruku kako s kistom jedinicom, tankim ko što dlaka jeste tanka, povlači poteze nakon kojih na platnu ostaju grane drveća, krovovi i prozori kuća, jata ptica na nebu koje je uvijek vedro, eventualno je kakav oblačić bijeli na njemu… Slike Ismetovog djetinjstva i mladosti koje on pretvara u boje i oblike.
A prošle su godine, puno godina od vremena kada je mali Ismet pohađao rogatičku osnovnu školu. Kako to već ide u režiji života i prolaznosti, evo nam Ismeta u njegovoj kući koju je polako oblikovao prema mogućnostima i željama, sa njim je i ljubav njegovog života, Fadila. Završio je i kaldrmisao avliju, oblutci složeni kao za izložbu, okolo cvijeće, nema kakvog nema (uostalom, nije tek tako avlija Ismeta Ajanovića dva puta dobila najvišu opštinsku nagradu zbog ljepote i uređenosti), a Ismet jednog dana sjeo, zapalio i…
“Sve je to bilo lijepo, ali ja sam se osjetio nekako stiješnjen, onaj me avlijski zid nekako utijesnio. I onda sam odlučio da razbijem tu tjeskobu i otišao sam kupio boje i kist i naslikao prve prizore…”
Te prve Ismetove slike ostale su do dana današnjeg. Vrijeme ih je bilo malo upropastilo, ali negdje pred samu smrt vratio im se i restaurirao ih te su opet romanijske livade, ovce i pastiri zasijali u punom sjaju. Divila se Ismetova familija, divile se komšije, mnogi nisu mogli vjerovati da je to njegovo djelo. Probudila se nova ljubav i urođeni talenat i kada je Ismet naslikao nekoliko pravih slika na platnu, počeli ga nagovarati da ih pokaže. Odnio ih velikom bosanskohercegovačkom slikaru Ibrahimu Ljuboviću da ih vidi i da budu “ulaznica” za Školu koju je umjetnik vodio, a u koju su se mogli upisati talentirani amateri. Kad je vidio slike rekao Ismetu:
“Hajde ti kući i samo nastavi kako si i počeo. Tebi ne treba nikakva škola.”
Kako tada Ibrahim Ljubović, tako kasnije Franjo Likar, pa Oto Mihalji Berin, pa kritičari sarajevski, pa kritičari beogradski: svi bili oduševljeni radovima Ismeta Ajanovića. Osvojio Ismet nagrada i nagrada, upoznao puno gradova i puno ljudi i sa mnogima spleo iskrena prijateljstva. Ušao i u Svjetsku enciklopediju naivnog slikarstva.
Nekada je znao putovati, pa ga onda određeni prizori fascinirali i on ih skicirao. Ali, uglavnom sve svoje slike o kojima je vodio strogu evidenciju i kako i koliko dugo su nastajale i u kojim zbirkama i zemljama su završavale naslikao je na osnovu sjećanja. I to reduciranih uspomena na kojima slavi život i ljepotu prirode. Neke Ismetove slike imaju antologijsku vrijednost. Zbog ljepote, ali i zbog filozofskog pogleda na život. Takva je slika “Četiri godišnja doba” o kojoj je Ismet pričao.
“Spremao sam se za susret slikara naivaca iz cijele Jugoslavije. I baš mi je stalo da naslikam lijepu sliku. A šta naslikati? Jednom sam tako hodo Bembašom i dumo, dumo… Pa mi je na um palo da naslikam gore nebo, vasionu sa mjesecom i zvijezdama, a samu sliku podijelio sam tako da sam na njoj poredao godišnja doba. U sredinu sam stavio suncokret i pravi sat… Lijepa slika i baš mi je uspjela. Nema onog ko se nije na izložbi kod nje zaustavio. Ali, nisu mi dali prvu nagradu iako su svi slikari govorili kako je moja slika najljepša. I baš mi je bilo krivo…”
Jednom je došao bugarski ambasador da kupi sliku kod Ismeta. A Ismet je prodavao slike na zanimljiv način. Koliko centimetara bila slika velika – tolika joj bila cijena. Jer, na svaku sliku Ismet je potrošio dane i dane strpljivog rada. Najprije bi napravio skicu, a onda…
“E, vidiš, Toni, sad mi valja ovce obući, pa stabla popuniti, ima tu posla, heeej, heeej…”
A što su Dedo i Fadila znali goste primiti i počastiti!? Ritual kojem sam svjedok nebrojeno puta bio.
Najprije se pozvoni na vrata kuće, pa onda Ismet odozgo iz sobe otvara i dok ulazim u avliju on je već gore na prozoru. Smije se i maše glavom i dok ja prođem avlijom on je već na vrhu stepenica: “Hajde, hajde, bujrum. Jesi li se, bolan, umorio? Eeee, moj Toni, ja baš govorim Fadili: Što ga ovo nema, a reko je popodne?” I onda me Ismet smjesti na sećiju, raspita se o zdravlju mom i moje porodice. Raspriča se o svojoj svakodnevnici, pokaže nove radove koji se suše na malom stolu gdje radi… “Za šta si bogati, hoćemo li čaj ili kahvu?”
Fadila već kuha što ja poželim. Pa onda pričamo o svakodnevnici, uspomenama, Ismetovim planovima. Prošao je dobar sat kad Ismet pita dalje.
“E, za šta si ti? Hoćeš li šljivu ili krušku?”
Veče polako pada, Ismet je donio bokaliće i štampliće. Evo na stolu sira, sudžuke, suhog mesa, kiselih krastavaca. Pa onda Fadila otvara rernu, a u njoj sve spremljeno: pile u kesi, ćevapi i pljeskavica…
Putujemo našim životima sve troje, Ismet, Fadila i ja, sjećamo se svako svojih doživljaja, raznih likova od kojih su nam neki zajednički poznanici ili prijatelji. Završićemo s pivom da presiječemo i baklavom i kadaifom da zasladimo.
I s veseljem s kojim me je primio Ismet će me i ispratiti. Nabrojaće sve moje koje treba da pozdravim i vratićemo se opet svako svojoj svakodnevnici.
U ljubavi i harmoniji proživjeli su Ismet i Fadila šezdesetak godina. Ona, brža na jeziku i pomalo vragolanka, on usporen, tih kao što mudraci znaju biti.
Kad je Fadila umrla, izgledalo je kao da će svaki čas i Ismet za njom. Trajalo je to mjesecima, kad god bih ga nazvao ili rjeđe posjetio rasplakao bi se kao dijete čim bi pomenuo Fadilu. Malo je jeo i prestao raditi. Ni do čega mu nije bilo.
Možda je prošlo i pola godine kad je ponovo uzeo kist u ruke. Kao eliksir koji će mu produžiti život. Nabavio je i ptice, naručio ih kod nekog čovjeka, zamolio ga samo da pjevaju da ima s kim pričati. I pričao je. Spavao sam nekoliko dana kod Ismeta. On u svojoj, ja u svojoj sobi. Ujutro bi se najprije probudile ptice. Pa bih onda čuo Ismetov glas: “Ma, ko mi to pjeva, ko mi to pjeva. Eeej, vesele moje ptičice…”
Dok bih ja ustao kafa je već bila na stolu, a Ismet mi s osmijehom, ponosom i radošću pokazivao na ptice kao što mi je znao pokazati svaki od svojih novih radova: “Aaaah, moj Toni, što sam zahvalan tom čovjeku što mi ih je prodao.”
Galerija
Preko pet stotina Ismetovih slika završilo je na raznim svjetskim adresama, a bilo je onih kojih se nikako i ni po koju cijenu nije htio odreći. Čuvao ih jer se nadao da će dobiti svoju galeriju u kojoj će radoznalci i ljubitelji umjetnosti moći vidjeti šta je i kako je Ismet Ajanović radio. Obećao mu njegov amidžić Etko i – ispunio mu posljednju želju. Otvorio galeriju u sklopu svog Restorana “Pod Lipom” i bio je to pravi kulturni događaj u gradu. Pobolijevao je već Ismet, kopnio i ta večer u kojoj se dogodilo svečano otvorenje Galerije bila je nekako i jedan od posljednjih izlazaka Dedinih u Čaršiju. Umorili ga razgovori i čestitanja, ali vratio se kući zadovoljan: “Javili mi Etkini konobari da ljudi dolaze da gledaju… kažu bila i televizija s Pala, plaho lijepo su primili moje slike.”
Čovjek koji je cijeli život proveo pažljivo planirajući svaki svoj korak, isto tako birajući svaku riječ koju će izreći, jednostavno je osjetio kako život ističe. Najprije je sklonio štafelaj, pažljivo složio boje i kistove i mali stol, za kojim je proveo dane i dane predajući se radosti slikanja, ostao je pust.
Onda je jednog jutra nazvao Etka i zamolio ga da vrati ptice onom dobrom čovjeku koji mu ih je prodao. Poslije nekoliko dana Ismet Ajanović je umro.
Oslobođenje
PIŠE:Toni SKRBINAC
