Gledala sam iz dana u dan iz mjeseca u mjesec kako moja mama odlazi i kako njena demencija sve više napreduje. Gubila se i vraćala i znate, to je bilo jako tužno i bolno proživljavanje za mene. Moja majka koja je bila jedna vrlo sposobna, vješta i hrabra žena nestajala je i odlazila u neki čudan svoj svijet. U toj sopstvenoj agoniji morala sam nekako naći izlaz – i tada sam počela pisati. A Mali Princ je moja vječita životna inspiracija!
INTERVJU: Irma Behlulović: “Vidjela sam Malog Princa”
Knjiga “Vidjela sam Malog Princa” šalje poruku ljubavi, podsjeća na prilično zaboravljene osjećaje koji bi u ovoj surovoj stvarnosti mogli ispuniti vaše srce nježnošću i toplinom dok ilustracije Irme Behlulović i Ede Bećirović te dizajn Aleksandre Nine Knežević na suptilan način prate cijelu priču. Nastala je, i sa tom namjerom…ukazati na iskonske vrijednosti, koje smo, onako, usput, tokom odrastanja i ne htijući, izgubili, te nas ponukati da ih ponovo nađemo u sebi…
Irma je već dugi niz godina, nakon uspješno završenog Mašinskog fakulteta u Sarajevu, profesorica stručno-teoretske nastave u Srednjoj školi metalskih zanimanja u našem gradu na smjerovima vazduhoplovstvo, mehatronika i automatizacija. Krajem 1992.god. pokrenula je inicijativu, i osnovala Prvu Dječiju kuhinju – za djecu sa područja Skenderije u kojoj se svakodnevno hranilo oko 1000 djece i oko 20 akademika grada Sarajeva. Početkom 1993.godine napisala je program zbrinjavanja djece u ratnim okolnostima koji je prezentiran u Briselu. Uslijedila je realizacija tog programa u Sarajevu te je otvoreno jos 6 punktova za djecu po uzoru na objekat iz Skenderije. Ovim programom je oko 10 000 djece grada Sarajeva dobijalo svakodnevno ishranu. Trudila se sačuvati i njihov intelekt, te je tako, između ostalog napisala i amatersku predstavu “Mali Princ”. Irmu danas mnogi cijene i poznaju po uspjesima koje postiže, najznačajniji su svakako Zlatna medalja (profesor-mentor) u ime Bosne i Hercegovine na Olimpijadi jugoistočne Evrope iz Mehatronike 2007. te druga Zlatna medalja u maju 2009. godine.
Što vas je potaknulo na pisanje ove knjige, naslova vezanog za Malog Princa?
Možda bih voljela da se u mom životu dešavalo sve drugačije i da knjiga nije napisana baš na ovakav način, ali na žalost, neke stvari su se dogodile i tako je sve počelo. Krajem 2010. godine ja sam doživjela jednu strašno tešku životnu priču. Naime, morala sam se suočiti sa beskrajno tužnom situacijom – bolešću moje mame.
Gledala sam iz dana u dan iz mjeseca u mjesec kako moja mama odlazi i kako njena demencija sve više napreduje. Gubila se i vraćala i znate, to je bilo jako tužno i bolno proživljavanje za mene. Moja majka koja je bila jedna vrlo sposobna, vješta i hrabra žena nestajala je i odlazila u neki čudan svoj svijet.
U toj sopstvenoj agoniji morala sam nekako naći izlaz – i tada sam počela pisati. A Mali Princ je moja vječita životna inspiracija!
Smijemo li znati ko je zapravo prijatelj kojem pišete (A.S.E.) kroz knjigu?
Još u nekom svom ranom djetinjstvu ja sam postala veliki fan Exuperijeve knjigeMali princ i nekako sam oduvijek željela da odgovorim na Exuperijevu “molbu” koju je on “izrekao” na kraju svoje knjige a koja otprilike glasi, parafraziraću – I, molim vas ako ikada vidite jednu malu zlatnu glavicu javite mi ja ću biti sretan, to je moj mali prijatelj, Mali princ.
I u tim mojim teškim emotivnim trenucima, pomislila sam kako bi mi pomoglo da baš tada odgovorim eto upravo na tu “molbu” meni veoma dragog pisca, a koji je, po mom mišljenju, takođe imao emotivnu bol zbog gubitka svog prijatelja o čemu nam je nekada davno pisao.
I tako je krenulo i moje pisanje. Izvadila sam neke sačuvane ratne zabilješke koje su se odnosile na predstavu na temu Malog princa koju sam zajedno sa svojim kolegicama iz obdaništa uspjela realizovati u nekim davnim ratnim godinama u bivšoj Trasi (sadašnje kino Meeting Point).
I eto, u nekoj svojoj fikciji, pokušala sam odgovoriti i pomoći mom vječnom, dragom prijatelju (“prijatelju od djetinjstva”), pokušala sam ga učiniti sretnim. Dakle, A.S.E. je Antoine de Saint Exupery. A opet – sve to, naravno, ima izvjesnu metaforu, što ostavljam čitaocima da razmišljaju.
Koliko je “Vidjela sam Malog Princa” autobiografski osvrt?
Da, u suštini jeste, ali sa prizvukom možda blage filozofske fikcije. Zapravo, vjerovatno je moje pisanje bio bijeg od sopstvene, sve više bolne, situacije, ali naravno “obojene” upravo tom fikcijom. Pisala sam, a u meni se dešavao život od dvije decenije. Redale su se slike iz života u ratnom Sarajevu, redale su se slike i razmišljanja o životu općenito, o tome kako čovjek dotakne vrh sa godinama i kao da ih počne oduzimati i postajati dijete, redale su se slike o ljubavima, prijateljstvima, o “staklenom zvonu” koje je zaista veoma krhko i kako njime sačuvati onog drugog od samog sebe, pa i sebe od sopstvenog “ja”. Valjda sam kroz pisanje razmišljala, ne znam, ali mi se sada čini tako. Knjigu sam jednostavno pisala srcem koje je nekada davno oplemenio Exupery i poželjela sam to reći čitavom svijetu.
Priče su popraćene jednostavnim, ali izražajnim ilustracijama. Je li to da bi se približili djeci ili su oduvijek bile dio priče?
Kao što sam rekla – u osnovi, moja fikcija je bio odgovor ili jedno dugo pismo dragom Exuperyju. Pišući knjigu, željela sam da se svi mali prinčevi prepoznaju ili nekako vrate, a vjerujem da ih ima bezbroj, bezbroj širom svijeta. Čini mi se da zaborav nekako tiho i polako prekriva sve one iskonske vrijednosti. Dakle, svaki crtež, bez obzira na svoju jednostavnost, nosi jaku poruku koja postaje dio priče i koja možda na neki način treba da dotakne svojim izražajem onaj dio srca, svakog čitaoca, koji sama riječ nije uspjela. Nadam se, da će to biti razumljivo i djeci i odraslim, odnosno željela bih da moja knjiga u ovim veoma turbulentnim vremenima u svima nama vratiti „malog princa“. Ponekad mi se učini da sam crtežima željela da „pojačam“ riječ.
Koja je veza između pisanje ove knjige i dječjeg shvaćanja, ili njihove mašte? Zašto mislite da će djeca prije shvatiti knjigu nego što to naprave odrasli?
Trebam li odgovoriti? Odavno se mi odrasli ne slušamo i ne razumijemo! Mislim da je taj odnos prisutan i na globalnom nivou, a ne samo u našoj državi.
Da, djeca će prije shvatiti! Želim da zauvijek budu dobri ljudi! Zato je knjiga prije svega posvećena njima, a nadam se da i za mnoge od nas nije kasno.
Kroz vaše kratke priče i kroz metafore, dočaravate opresiju koju današnja djeca ne mogu pojmiti. Što mislite da će izvući kao pouku iz vaše knjige?
Djeca su vrlo pametna, sigurna sam shvatiće! Da li ćemo im mi – odrasle osobe, u tom shvatanju, pomoći i da li ćemo im priznati da u sebi nosimo „malog princa“, to je već pitanje. Ali, i uprkos često sebičnom ponosu i strahu ili možda stidu, vjerujem da hoćemo! Naime, voljela bih da, ne samo djeca već i svi koji pročitaju knjigu razmisle bar na trenutak i iz sebe izvuku ono najbolje – ljubav, prijateljstvo, zapravo onu ljudsku toplinu koja se već podobro i zastrašujuće gubi. Želim da djeca vrate one vrijednosti koje smo mi nekako usput u vremenu izgubili, a da i mi odrasli, posmatrajući našu djecu, zaustavimo ovaj pad u sve dublji ambis.
Uspjeli ste se spustiti na dječiji nivo u svojoj naraciji, kao da ste dio njih. Ultimativno, za koju dob mislite da je knjiga “Vidjela sam Malog Princa”?
Kao što sam prethodno pojasnila, dakle mislim da je dobro došla jednako svim uzrastima! I djeci i odraslim i silno želim da bude tako. Polako i na moju radost, ova knjiga postaje omiljena kod sve većeg broja ljudi, dakle – sve više se čita i već je dat prilično simpatičan komentar – dječija knjiga za odrasle.
Postajete i filozofski okrenuti prema vremenu. Koliko vam je sada važan taj pojam vremena?
Mnogo! Pojam vremena je apsolutno važan i biće uvijek. Jednostavan primjer, pogledajte koliko je prošlo vremena (godina) od završetka rata. I što se to izmjenilo?! Zar Bosna „vremenom“ nije postala opomena!? Da li je „vrijeme“ iskorišteno u pozitivnom ili negativnom smjeru u BiH pa i u svijetu? Da li smo sve to „vrijeme“ mogli drugačije iskoristiti? Da! Mogli smo, ali na žalost neki odrasli ljudi nisu dali, ne daju i/ ili ne shvataju pojam „vremena“!? U tom kontekstu, mislim da je ova knjiga baš u ovom „vremenu“ interesantna.
Što mislite da će vaša knjiga pobuditi u odraslima kojima je ovo poznato, a svedeno na dječiju perspektivu, a što će značiti samoj današnjoj djeci?
Na žalost, kao što znamo, čitalačka kultura je u velikom padu pa bih prvo poželjela da što veći broj odraslih ljudi pročita moju knjigu, a zatim da se nakon toga svaki čovjek onako ozbiljno, ali zaista ozbiljno zamisli i pokuša shvatiti o čemu pišem. Istinski bih željela da odrasli naprave „onaj klik“ – da se osvrnu, shvate šta (ni)su uradili za sve ove godine, da pronađu u sebi ono pozitivno i da se konačno osvrnu na djecu i ove mlade generacije te da se posvete stvaranju ljepše i perspektivnije budućnosti.
Što se tiče onih koji su izvan naše države, dakle širom svijeta (jer knjiga je prevedena na engleski jezik i čeka na izdanje), želim da također shvate koliko je zaista važno biti prije svega čovjek, imati dušu, imati srce i sačuvati „zvonom“ ljudske vrijednosti.
Djeca? Da zauvijek u sebi zadrže malog princa i da budu dobri ljudi, da svojim radom i vještinama budu uvijek primjer svima onima koji iz bilo kojeg razloga zalutaju na strranputicu. To je preduslov za sve profesije, zapravo preduslov za lijep i dobar život. Da nikad ne zaborave na zagrljaj, na oprost, da budu sposobni graditi a ne rušiti mostove i da jednostavno nikada ne zaborave da su bili djeca.
Nadam se, da će moja knjiga potaknuti mnoge da u sebi pronađu malog princa i „zvono“ i da konačno vratimo one iskonske vrijednosti koje smo nekako usput u odrastanju, možda i nehtijući, izgubili.
http://gugu.ba/irma-behlulovic-vidjela-sam-malog-princa/