U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos.
BORAČKA
U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
– Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
– Šta te toliko muči?
– Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
– U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
– Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
– Što ne tražite bolje?
– Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
– Šta se onda ovdje živi?
– Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
– Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
– Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
– Sav si čemeran!
– Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
– Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
– Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
– Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
– Reci.
– Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
– E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
– Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.
Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.
Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414