Besperspektivnost, težak i spor poslijeratni oporavak Bosne i Hercegovine odveo ju je, zajedno s majkom i bratom početkom 1997. godine, u Sjedinjene Američke Države. S izbjegličkim statusom stigli su u Buffalo (New York) i tu počeli graditi novi život.

“Svaki početak je težak, ali kad dolaziš iz ratom poharane zemlje, sa svim psihološkim posljedicama, minimalnim znanjem lokalne kulture i jezika, bez poznanstva i novca, sve postaje još gore. Ne znam koliko bi mi ljudi vjerovalo, ali da smo mogli finansijski, u toj prvoj godini bismo se sigurno vratili u Bosnu. Za neko vrijeme stvari su krenule naprijed. Mama je počela raditi, brat i ja smo nastavili školovanje i, u isto vrijeme, radili. Uspjeli smo završiti fakultete. Mama i brat vratili su se u Goražde 2008. godine, dok sam ja u Americi osnovala porodicu”, priča ova 36-godišnja Goraždanka, majka tri djevojčice: Mariam (14), Jannah (8) i Amanah (5). Sretno je udata već 15 godina za Sirijca.

“Adila sam upoznala 2000. godine kada je kao ljekar došao iz Sirije u SAD na specijalizaciju. Sve vezano s njim je valjda sudbina. Odrastao je u Siriji i ponekad pomislim da nas je Bog baš iz tog razloga stavio zajedno, da moje životno iskustvo može biti od pomoći da razumijem šta se dešava s njegovom porodicom, koja se još uvijek nalazi u Halepu, u sada ratom zahvaćenoj Siriji.

Ja je pamtim i drugačijom, jer sam dva puta odlazila tamo prije rata i radovala se tim posjetama. Iako je naizgled sve bilo uredu, ljudi su živjeli normalno, ispod tankog sloja ‘normalnosti’ krio se veliki val nezadovoljstva zbog korupcije koja je bila prisutna u svakom djeliću zemlje. Kako nam je to opisao jedan prijatelj moga muža – svako je imao svakog u džepu. Nažalost, sve to se pretvorilo u katastrofu koja se danas razvija pred našim očima”, priča Alma koja živi u Rochesteru.

I dok muž Adil radi kao ljekar pulmolog i specijalista za intenzivnu njegu, ona je prije deset godina napustila formalno zaposlenje, posvetila se djeci i humanitarnom radu. 

 

Ratno iskustvo

 

Poučena vlastitim iskustvima iz rata u Bosni, znajući koliko znači i najmanja pomoć ljudima u nevolji, Alma se kao volonterka uključila u rad lokalnog humanitarnog društva Islamic Center of Rochester. Neke od akcija realizovala je i u vlastitom domu.

“Kada je počeo rat u Siriji, znala sam šta mi je dužnost, pa sam se polahko počela uključivati u humanitarne akcije. Uspjeli smo organizovati niz uspješnih akcija prikupljanja novca za pomoć sirijskom narodu, a prošle godine i u prehrambenim proizvodima i odjeći. Od prijateljice sam saznala za organizaciju u Bostonu, zvanu NuDay Syria, koja je imala mogućnost slanja kontejnera sa humanitarnom pomoći direktno u Siriju. Moja ideja u početku je bila da prikupim mali broj paketa i da ih pošaljem u Boston. Međutim, na moje veliko zadovoljstvo, reakcija ljudi je bila ogromna. Moja kuća je postala prikupna stanica za sljedeća dva mjeseca, tako da smo uspjeli poslati cijeli kontejner direktno iz Rochestera. Bila sam presretna.

Ne mogu a da ne spomenem naše ljude koji ovdje žive, jer su uvijek više nego voljni pomoći. Kada smo suprug i ja, poslije dana provedenog u lokalnoj bosanskoj džamiji, počeli razvrstavati prikupljenu humanitarnu pomoć, Adil je počeo govoriti da u donacijama ima jako puno kafe. Meni naviru suze na oči. Razumijem ja da moji Bosanci znaju kakav je kafa luksuz u ratu. Sjećam se pšenice koja se pržila u Goraždu i pila umjesto kafe, a i ponekog pokušaja da žir zamijeni našu ‘bosansku kafu’. Na kraju odlučimo da svu kafu spakujemo i pošaljemo je u Siriju sa natpisom ‘S ljubavlju Siriji od Bosanaca’.”

 

Humanitarni rad

Alma, koja o svom humanitarnom radu nerado govori, s kolegama, prijateljima i drugim dobrim ljudima, organizuje i niz drugih akcija za ljude kojima treba pomoći. Putem Islamskog centra trenutno se realizuje akcija za izbjeglice u Evropi i žrtve zemljotresa u Pakistanu.

Tiho, bez pompe, pomoć je u raznim vidovima stizala i stanovnicima poplavljenih područja u Bosni i Hercegovini, u Goražde, također za ljude u nevolji, ali i za sirijske izbjeglice koje su utočište pronašle u Alminom rodnom gradu.

 

Paketi pomoći [Ustupljeno Al Jazeeri]

 

“Moram spomenuti da u Islamski centar dolazi 46 različitih nacija. To je nešto jako interesantno i volim što mi djeca odrastaju u takvoj raznovrsnosti. Moja 14-godišnja kćerka se odlučila pokriti ove godine. Kao majka imala sam dva osjećaja – neopisiv ponos na nju, ali i strah kako će se sredina ponijeti prema njoj. Do sada je sve proteklo puno bolje nego sam ikad i zamišljala.

Prije neki dan mi je pričala da je, dok je čekala školski autobus ispred kuće, neko šetao psa i slučajno je zastao pored nje i pozdravio se s njom. Kada je ušla u autobus, vozač je pitao da li je uredu, da je slučajno taj čovjek koji je šetao s psom nije uznemiravao. Bila sam jako zahvalna da joj je pružio takvu podršku i iskazao brigu, kad nije ni trebalo. Svjesna sam da muslimani u svim dijelovima Amerike nisu u istom položaju. Ja se zaista ne mogu žaliti na to, jer mi dosad nismo imali nikakvih problema. Ljudi nas poznaju, a Islamski centar je jako aktivan u vjerskim krugovima, što nam u suštini pomaže kada se dese stvari poput terorističkih napada u Francuskoj.

Kada i bude nekih pojedinačnih slučajeva, kao kad je, naprimjer, pred jednom džamijom blizu nas neko izgorio travu u obliku krsta, policija je odmah reagovala i tri mladića su uhapšena sljedeći dan. Američki zakon je prilično strog što se tiče diskriminacije na bazi rase ili vjere. To sigurno pomaže da nemamo veće probleme. Jedina stvar koja se promijenila je ovaj novi zakon koji pokušavaju uvesti, vezan za usporavanje dolaska izbjeglica, ali ima puno ljudi koji protestuju i nadam se da će razum, a ne strah pobijediti.

Žalim zbog svega što se dešava, jer trenutna situacija u Siriji ne daje puno nade da će se stvari popraviti u skoroj budućnosti. Sirijske izbjeglice preplavile su i Evropu pokušavajući pronaći sigurnije mjesto za svoju djecu. Nažalost, uvijek postoji rizik da će neki od članova terorističkih grupa doći s njima, a sve se to obrušava na nedužni, već napaćeni sirijski narod. Čak i Sjedinjene Države, koje su do sada prihvatile minimalan broj sirijskih izbjeglica, sramno su počele da zatvaraju vrata, prije nego su i otvorena. Nažalost ovo je predizborna godina i to se apsolutno može vidjeti, a ohrabrujuće je da je mnogo ljudi u Americi protiv pomenutog zakona. I ja sam među njima. Naša dužnost je da stanemo uz te ljude, ustanemo protiv nepravde koja im se nanosi.”  

 

Pomoć za sve

Kao Goraždanka koja je prošla kroz najgore dane goraždanske opsade, koja je bila izbjeglica nekoliko puta u životu, imam dužnost da pomognem, ma koliko malo to bilo.”

Alma Goražde čuva u srcu i ljubav prema rodnom gradu ne može opisati.

“Ni još jedan život da imam ne bih se mogla dovoljno odužiti mom ‘gradu heroju’. Za sad se samo molim za pravdu. Molim se da ljudi koji su odbranili moj nedužni narod u Goraždu hodaju s ponosom, a da krivci budu zasluženo kažnjeni. Molim se da sin mog brata, Alija, koji nosi ime svoga djeda, i sva naša djeca, nikad ne dožive ono što smo mi. Da bar oni imaju mirnu, sigurnu budućnost ispunjenu mogućnostima da pomognu nekome, jer vrijedni smo samo onoliko koliko dajemo. Uvijek se zahvalim Bogu za sve što mi je dao, pomislim uvijek da je neko prije mene bio dobar, pa sam ja dobila ovu nafaku. Djecu uvijek učim da, kad imaš nešto, to nije samo Božija nagrada već i veliki test, da se vidi kako ćeš to blagostanje iskoristiti.”

 

Omerhodžić-Obaji na protestima protiv zakona o usporavanju dolaska izbjeglica u SAD [Ustupljeno Al Jazeeri]

 

Kaže kako su, za vrijeme prošlogodišnjih poplava u Bosni i Hercegovini, sakupljali pakete.

“Ja sam podijelila jedan članak koji opisuje šta se treba staviti u paket, na što mi je jedan naš čovjek sarkastično odgovorio da ‘ja njima ne trebam govoriti šta treba stavljati u pakete’, jer je on bio u Bosni i Hercegovini tokom rata – dobijao je on humanitarne pakete. Ja se samo nasmiješim i oprostim mu. Ne zna on da sam i ja rat preživjela u Goraždu, gdje je jedan kilogram soli koštao 100 maraka. U izgladnjelom Goraždu bi se, kad bismo imali ‘dobar dan’, dijelili jedan decilitar ulja po osobi i po 100 grama šećera. Moja mama bi onih 400 grama šećera, dobijenih za nas četvero, s ljubavlju sakrila da bi za Bajram napravila baklavu. 

Moj rahmetli babo jednom je bio pozvan na ispomoć u Kaoštice da bi se ljudi koji su vanzemaljskim naporima borili da odbrane napade na Goražde mogli malo odmoriti, a mama bi spakovala tu istu baklavu da je ponese i podijeli herojima. Sjećam se kako se babo tada vratio iz Kaoštica, polahko izvadio tu netaknutu baklavu i spustio je na stol. Kad ga je mama začuđeno upitala zašto je nije podijelio, on joj je tiho odgovorio da ga je bilo stid jer su ‘ljudi tamo jeli samu repu, bez ičega’. Bojao se moj babo da oni ne pomisle da mi imamo u izobilju (a nismo), pa je vratio baklavu. Ne zna to moj zemljak kojeg pomenuh, pa mu ja oprostim. Nije on nikad vidio promrzle noge moga oca na kojima su nokti otpadali svaki put kad bi, nama u Goraždu, s Grepka donosio po 80 kilograma hrane, da bar od gladi njegova djeca ne bi umrla. U sebi se izvinim mom zemljaku. Treba on meni da oprosti, ja ne znam šta je u humanitarnom paketu jer ja ga cijelog nikad nisam vidjela, luksuz je to koji u Goraždu nije postojao.”

 

 

Izvor: Al Jazeera