Jednom davno, te neke 1989 godine, u jednom lijepom bosanskom gradiću, Božijom voljom mom rodnom, završavao sam Osnovnu školu nazvanu po narodnom heroju Ragibu Džindi.
Kad zamirišu jorgovani
Jednom davno, te neke 1989 godine, u jednom lijepom bosanskom gradiću, Božijom voljom mom rodnom, završavao sam Osnovnu školu nazvanu po narodnom heroju Ragibu Džindi.
Bilo je to vrijeme kad je ta čaršija bila sva cvjetna i mirisna, ljupka neznancu najdraža njenom najbližem rođenom znancu. Grad sporta, pjesme, ljubavi i meraka. I grad u kojem sam ponekad znao i zaraditi u hedonizmu sevdaha i behara.
Nekad i na sto se popeti sa mikrofonom u ruci. Gotovo sa spoznajom da polako taj duh odlazi, još to ne znajući, pjevamo drugarski, u našoj fiskulturnoj sali, ja i Danka:”Kad zamirišu jorgovani”.
Vjerujem i nadam se da će mirisati opet, snagom lijepe bosanske čaršije..
