Kako je ljudskost poletila i pala sa tim granatama među nas koji su tu ljudskost očima spoznali. Sjetih se i toga da su neki naši Rogatičani spas tražili u tom lijepom Kiseljaku. I jedan moj drug. On bio half (Fikret Ćurevc Fića) a ja centarhalf u FK Mladost iz Rogatice.
I stade mi misao na Kiseljaku
Priča moj babo svom unuku i unuci kako je to bilo u ratu. Kako smo protjerani iz Rogatice. Preko kojih brda, dolina, šuma, nekim okolnim putevima dođosmo do Visokog.
I stade mi misao na Kiseljaku.
Toj našoj radosti ratne ‘92. Radost u živoj čaršiji bez one huke granata, snajpera i sličnih oruđa čiju zlu ćud upoznasmo u Rogatici i Goraždu. I sjetih se ljudskih lica vojnika HVO-a koji su nas na Gromiljaku dočekali kao najrođenije, osigurali nam prijevoz preko brda do cilja našeg šestodnevnog pješačkog putovanja iz Goražda preko Grebka, Trnova, Bjelašnice, Igmana, Pazarića, Tarčina, Kreševa pa na kraju Kiseljaka.
Dakle, sjećam se ljudskosti tih vojnika HVO-a koji su sa punim pijetetom gledali naša izmorena lica, nečim nas nahranili a zatim uz pozdrave pune empatije i ljubavi ispratili nas put Visokog.
Nakon pola godine, s onog mjesta ljubavi i empatije, dolijetale su granate među kuće u kojima smo se privremeno smjestili.
I tad a i sad se pitam kako je bila moguća takva transformacija.
Šta se promjenilo?
Kako je ljudskost poletila i pala sa tim granatama među nas koji su tu ljudskost očima spoznali. Sjetih se i toga da su neki naši Rogatičani spas tražili u tom lijepom Kiseljaku.
I jedan moj drug.
On bio half a ja centarhalf u FK Mladost iz Rogatice.
I u padu ljudskosti ostavi on svoje kosti tamo.
Pitam se zašto?
I je li to bit onoga sto imamo i danas?
Jer ne mislim da je ona ljudskost izgubila svoje lice.
I nije kriva za transformaciju.
Naš narod je dobar.
Krivi su neki drugi.
Naslućujemo koji.
Admir Katica