Rogatičanin Elvedin Salan, nakon 25 godina života u Helsinkiju, konačno je u svom Podljunu, u svojoj kući, tamo gdje su dani ljepši i svjetliji od finskog sivila i gdje diše punim plućima. Prethodno je otplatio sve kredite i dugove kako bi, kaže, došao čistog obraza.
Elvedinu je Finska priznala status invalida, ali ne i BiH, za koju se borio
Rogatičanin Elvedin Salan, nakon 25 godina života u Helsinkiju, konačno je u svom Podljunu, u svojoj kući, tamo gdje su dani ljepši i svjetliji od finskog sivila i gdje diše punim plućima. Prethodno je otplatio sve kredite i dugove kako bi, kaže, došao čistog obraza.
Pet operacija
– Sve što sam imao gore, potovario sam u prikolicu i došao. I ja kažem, elhamdulillah, dobro sam, otišao sam s torbicom, a došao sa punom prikolicom. U njoj je najviše dječijih stvari, ali nema veze – govori nam Elvedin.
Sa suprugom Vahidom i djecom Ajlom i Galibom, odmah se uklopio u sredinu, s komšijama se dobro slaže.
Elvedin je ranjen u julu 1992. kod Rogatice. Čaša vode i kocka šećera bili su mu anestezija, a kliješta i obični konac poslužili su da mu rana bude zašivena. Liječio se u Goraždu, Suhodolu i Zenici, a onda je u februaru 1993., u grupi sa 96 ranjenika iz BiH, evakuiran u ratom zahvaćeni Alžir. Odatle je izbjegao u Split, a potom u Finsku, gdje je imao pet operacija.
Uporni Bosanac tamo se prekvalificirao za vozača autobusa te je dobivao i nagrade na takmičenjima.
– Mlađi se školuju i uspješni su, ali mi, koji smo tada došli, mogli smo biti vozači, brice, pumpadžije i čistači. Ja sam se opredijelio da vozim autobus. Cilj su spretnost, znanje, engleski jezik, prijem putnika i ljubaznost, ali i ekonomičnost u potrošnji goriva u jednoj smjeni – gvoori nam Elvedin.
Skrivajući rane na ruci, nastavio se baviti i rukometom pa je stigao do prve postave prvoligaša Dikena. Njegova sportska karijera zaustavljena je nakon što su treneri primijetili tragove krvi na lopti, koja mu je na ranjenoj ruci oštetila jagodice prstiju.
Kako opstati
Status invalida Elvedinu je priznala Finska, ali ne i država koju je branio. Nikad nije dobio poziv niti je mogao doći na komisiju za procjenu invalidnosti pa je, navodno, zakasnio na sve rokove uprkos kompletnoj dokumentaciji o pripadnosti Armiji RBiH i okolnostima ranjavanja.
U situaciji kada ni supruga Vahida, učiteljica, ne radi, to bi mu mnogo značilo u namjeri da opstane u Rogatici. Od predstavnika vlasti porodicu Salan šest mjeseci od povratka niko još nije posjetio.
Duša nam je ispunjena
Djeca idu u školu, odlični su đaci, Galib je iz Finske donio brojne medalje i nastavio trenirati nogomet i igra za mlađe selekcije rogatičke Mladosti.
– Svi nam se čude što smo se vratili. A ovdje nam je duša ispunjena. Kad mirno legneš sa svojom porodicom, na svom, u svom, kud ćeš ljepše? Gore su tišina, depresija, usamljenost, klimatske promjene su velike, tama je od jutra do navečer – dodaje Vahida Salan.
Želi izgraditi prodavnicu
Pored kuće planira izgraditi prodavnicu.
– Ne tražim krave, traktore, štale ni pare. Samo materijal da napravim tu prodavnicu. Išao sam i u banku, kažu daju beskamatni kredit. Ali, tamo me pitaju kome ću to prodavati, kako, treba im projekt, pa ja trebam sad da izvadim hiljadu papira, a oni da mi na kraju ne daju – kaže Elvedin.
AVAZ