Nekad nemaš glasa

Nekad nemaš glasa.. Krik ti u grlu stane, te ratne godine su duboka rana u duaasi… Kada su ušli u nasu lijepu čaršiju bila sam u nevjerici, gledala sam, ali nisam vjerovala svojim ocima..

 

 

 

 

 

 

Nekad nemaš glasa

 

Nekad nemaš glasa..

Krik ti u grlu stane, te ratne godine su duboka rana u duaasi…

Kada su ušli u nasu lijepu čaršiju bila sam u nevjerici, gledala sam, ali nisam vjerovala svojim ocima..

Gorjele su kuće na Ptičijaku..

Gledala sam smrti u oči. Gledala sam tu stravu i užas..

Isla sam do ljetne baste da vidim šta se dešava..

Vidjela sam tenkove u Titovoj..

Vidjela sam kako pada minaret džamije Arnaudije…

Vidjela sam u našoj mahali preplašene ljude iz Gracanice i Tekije koji su noću došli u našu mahalu..

Slušala sam i bila izbezumljena, nisam mogla da vjerujem to što vidim.

Svaki dan je bio tegoban, i sad čujem riječi preko megafona kako govore predajte se nećemo vam ništa..Da zvijeri neće ništa..

A naš narod koji vjeruje otišao je ravno u smrt..

Znam da sam vidjela te ubice, te nazovi komšije i sa sigurnošću mogu reći sa su svi učestvovali u tim zločinima.

 

Samo što smo mi  čudan narod, ništa nas ne može opametiti..

Ja ne zaboravljam, ne praštam jer ne mogu.

Bila sam svjedok mnogo toga, moje su rane preduboke da bi im oprostila.

Stigla ih svaka suza i svaka kap krvi koja poteče..

Nikada nemali mira u duši.