“Istraživanje za doktorsku disertaciju je provedeno u sezoni 2016/17 i obuhvatilo je 12 klubova Premijer nogometne lige BiH i osam ekipa Omladinske lige – juniori. Ovo je prvo sistemsko istraživanje sa profesionalnim nogometašima u BiH i jedno je od rijetkih istraživanja u svijetu koje je obuhvatilo ovako veliki broj ispitanika, a posebno što je istraživanje obuhvatilo sve nogometaše jednog nacionalnog takmičenja.
Remzija Šetić, doktor psihologije
Doskora tri su osobe doktorirale na temi iz sportske psihologije u BiH, Remzija Šetić je četvrta.
“Šta treba za uspjeh u Premijer ligi? Emocionalna stabilnost i grupna kohezija!”
Osim što je klinički psiholog i primarni posao ima u Centru za mentalno zdravlje Stari Grad, Šetić je jako vezan za sport pa je logično bilo da se između ostaloga posvetio i sportskoj psihologiji. Ovaj kognitivno-bihevioralni terapeut pod supervizijom, završio je edukaciju iz mentalnog treninga, a u individualnom radu sa sportistima do sada je sarađivao sa nogometašima, karatistima, džudistima, teniserima, bokserima, košarkašima i plivačima.
Nakon godina izučavanja, istraživanja i praktičnog djelovanja Šetić je postao doktor psiholoških nauka. Tema doktorske disertacije koju je nedavno odbranio bila je “Individualna i grupna psihološka obilježja kao odrednice uspješnosti u nogometu”.
Nikad brojnije istraživanje
Razna su istraživanja vršena decenijama, no Šetićevo je posebno po tome što je prvi put obuhvatilo nikad veći broj profesionalnih fudbalera – 417 u svim klubovima Premijer lige.
Šetić je svojevremeno diplomirao također na temi iz sportske psihologije, a tada mu je mentor za diplomski rad bila Jasna Bajraktarević. Bilo je to početkom ovoga stoljeća kada je ova profesorica radila kao psiholog u FK Željezničar. Tada je informacija da je neki naš klub angažirao psihologa zvučala nevjerovatno, čak i revolucionarno, posebno s današnjeg aspekta budući da kao društvo još nismo odmakli u poimanju psihologije kao jednog od tri podjednako bitna aspekta uz kondiciono-fizički i tehničko-taktički.
Prema Šetićevim riječima, vrlo je bitno da treneri uvide koliko je psihološki aspekt bitan te da upravo on stvara razliku između podjednako spremnih i kvalitetnih sportista.
“Kada bi hipotetski imali nekoliko podjednako kvalitetnih timova, sitnice bi ih razdvajale, a tu razliku činili bi psihološki faktori. Mi nažalost nemamo uslove u BiH koji su svima isti, pa je stvar psihologije znati se prilagoditi, biti pragmatičan…”
U doktorskoj disertaciji koju ste odbranili 10. decembra 2018. na temu Individualna i grupna psihološka obilježja kao odrednice uspjeha u nogometu, uradili ste istraživanje sa 417 nogometaša u BiH. Do kakvih saznanja ste došli i koju praktičnu važnost imaju te spoznaje?
“Istraživanje za doktorsku disertaciju je provedeno u sezoni 2016/17 i obuhvatilo je 12 klubova Premijer nogometne lige BiH i osam ekipa Omladinske lige – juniori. Ovo je prvo sistemsko istraživanje sa profesionalnim nogometašima u BiH i jedno je od rijetkih istraživanja u svijetu koje je obuhvatilo ovako veliki broj ispitanika, a posebno što je istraživanje obuhvatilo sve nogometaše jednog nacionalnog takmičenja.
Zbog toga ovo istraživanje ima veliki značaj, jer smo direktno mogli da provjerimo koliko su bitni određeni psihološki faktori za uspjeh u nogometu u BiH. Pored nogometaša u istraživanju je učestvovalo i 14 trenera koji su vršili procjenu uspješnost nogometaša. Naime, cilj nam je bio provjeriti koliko individualna psihološka obilježja poput neuroticizma (emocionalne stabilnosti), ekstraverzije, otvorenosti, saradljivosti/kooperativnosti, savjesnosti, samoefikasnostio, lokusa kontrole, dužine treniranja nogometa te grupne kohezije, doprinose inidividualnom, ali i ekipnom uspjehu u nogometu.
Individualnu uspješnost smo procjenjivali sa posebno konstruisanim mjernim instrumentom i to je radilo 14 trenera, a ekipna uspješnost je bila pozicija na tabeli. Primjenom različitih analiza zaključili smo da se za uspjeh u nogometu od svih psiholoških obilježja izdvaja percipirana samoefikasnost.”
Pobliže, šta bi percipirana samoefikanost trebala da znači?
Samoefikasnost je sinonim za uvjerenje pojedinca u svoju kompetentnost i uspjeh u određenom zadatku. Stepen samoefikasnosti koji pojedinac posjeduje određuje pristupanje ili izbjegavanje situaciji postignuća. U takmičarskim okolnostima što je veći nivo samoefikasnosti to su bolja postignuća i niža emocionalna pobuđenost. Dakle, nogometaši koji imaju veću percipiranu samoefikasnost pokazuju i bolju izvedbu u tehničko-taktičkim elementima nogometne igre.
Dalje, pored samoefikasnosti izdvojila nam se emocionalna stabilnost. Nogometne ekipe koje u svom sastavu imaju više pojedinaca koji su emocionalno stabilniji, bolje podnose stres i pritisak, manje su anksiozni, manje impulsivni i osjetljivi, postižu bolji plasman na tabeli. Naravno sve ovo uz preduslov da ti pojedinci imaju odgovarajuće kvalitete u tehničko-taktićkim elelmentima.
Govorite o individualnim karakteristikama, formiraju li one nužno i jak kolektiv?
“Uz emocionalnu stabilnost, od posebne važnosti za ekipni uspjeh u nogometu je grupna kohezija. To je uvezanost članova u timu, jedan “mi” osjećaj u ekipi, s tim da ta uvezanost članova u timu treba da bude uvezanost oko izvrašavanja zadatka. Za to posebnu važnost ima trener i način vođenja ekipe od strane trenera i kluba u cjelini.
Laički rečeno, jednim dijelom je to ono što nazivamo „dobrom atmosferom“. Za ekipni uspjeh kod juniora tu se pokazala bitnom dužina treniranja nogometa i vanjski lokus kontrole. Ovim nalazima smo dobili potvrdu nekih prethodnih istraživanja u svijetu, ali i iskustvena spoznaja je potvrđena, s tim da sada imamo jasne pokazatelje na kojima se treba raditi i o kojima treba posebno voditi računa prilikom selekcije ekipa i rada sa igračima. Posebno je ovo važno za edukaciju trenera.
Možete li čitaocima otkriti neke zanimljivosti iz procesa istraživanja?
Moram se zahvaliti mentorici prof.dr.Jadranki Kolenović – Đapo koja je zaista bila istinski lider u ovom procesu. Posebno hvala prof.dr. Muniru Taloviću, koji mi je bio nogometni mentor. Sa njim sam zajedno rješavao sve dileme vezane za nogomet i igru, pa i za saradnju sa klubovima.
Moram spomenuti i zahvaliti se prof.dr.Dženani Husremović koja je savjetima pomogla da ovaj rad ima adekvatan metodološki okvir. Svi klubovi su pokazali interesovanje za istraživanje, a posebno je dobra saradnja ostvarena sa samim nogometašima. Često smo nakon prikupljanja podataka ostajali i duže vremena u razgovoru na temu značaja psiholoških faktora za uspjeh.
U periodu prikupljanja podataka, od augusta do novembra 2016. smijenjeno je čak 11 trenera, i to je predstavljalo veliki problem za realizaciju istraživanja. Definitvno to je jedan od velikih problema. Uprave klubova moraju početi voditi više računa o tome. Prečeste i nagle promjene ne omogućavaju ekipama da postignu stabilnost.
Jednom prilikom legendarni Ivica Osim savjetovao je sina Amara, tada trenera pionira Željezničara da djeci koja nemaju “respektabilan plućni kapacitet” i ne mogu trčati odmah stavi do znanja kako ne bi pomisli da svojom tehničkom virtuoznošću mogu dospjeti među zvijezde. Kako tretirati taj problem u psihološkom smislu. Ako nečije karakteristike nisu “optimistične” u pogledu uspješnosti, šta činiti? Mogu li se mijenjati?
“Prilikom selekcije najmlađih kategorija nogometaša vodi se računa o velikom broju fizičkih, fizioloških, motoričkih karakteristika, itd. Naravno da su te karakteristike presudne u tome da li neko ima predispoziciju za profesionalni nogomet. Psihološki gledano, jako je važno što ranije adekvatno selektirati djecu. Sva djeca koja danas igraju i treniraju nogomet neće postati profesionalni nogometaši.
Samopuzdanje, stabilnost, disciplina…
Fenomen prirodne selekcije će učiniti svoje. U grupi djece sa karakteristikama za profesionalni nogomet razlike su veoma male, i često su psihičke karakteristike presudne u tome da li će neko od te djece napraviti vrhunski rezultat ili ne. Često čujete priče kako je neko bio izvrstan nogometaš, talentovan ali nije napravio ozbiljnu karijeru. Zašto? Tu dolaze do izražaja samopouzdanje, stabilnost, istrajnost, disciplina, savjesnost, i druge psihološke karakteristike.
Isto tako, djeca koja imaju volju i želju za igrom ali nemaju izražen talenat za nogomet, ne moraju ni postati profesionalni nogometaši, ali oni mogu i dalje igrati nogomet. Zato postoje niži nivoi takmičenja, zato treba praviti amaterska takmičenja.
U školama fudbala trebaju se odvojiti grupe dječaka koji iskazuju posebnu nadarenost i njima je bitno obezbjediti što više utakmica, što više takmičenja i specijaliziranog rada za profesionalni nogomet. Naravno to ne isključuje drugu djecu, jer nogomet je igra koja spaja, koja djecu uči određenim socijalnim vještinama. Na svjetskom nivou nogomet je igra koja propagira toleranciju, nogomet se bori protiv bilo podjela i nasilja. Zato je nogomet igra za sve i treba je gledati kao priliku za uživanje i razvoj, a ne kao priliku za dobar posao.
Koliko se razlikuje rad sportskog psihologa u individualnim i u grupnim sportovima?
“Rad psihologa u sportu se treba prilagoditi samom sportu. Zapravo psiholog treba da puno zna o samom sportu u kojem sudjeluje. Velika je razlika u radu u individualnom i ekipnom sportu.
Naime, sportaši iz individualnih sportova češće traže podršku psihologa, dok u ekipnim sportovima više je prisutna difuzija odgovornosti za rezultat pa samim tim pojedinci u ekipnim sportovima manje traže takvu pomoć. Samim tim i pristup je drugačiji, odnosno motiviranost za prihvatanje psiholoških tehnika za unaprijeđenje sportskog postignuća u početku je uvijek bolji kod individualnih sportaša.
Šta je najvažnije u tom odnosu psiholog – sportaš? Kako privoliti sportiste odnosno objasniti im da psiholog nije tu da ih malretira nego da unaprijedi njihove performanse?
Za početak rada najvažnije je povjerenje. Ukoliko sportaš, trener i psiholog uspostave dobar i povjerljiv odnos, dalje je sve lakše. Kako god, rad psihologa treba da bude usklađen sa radom trenera i psiholog nikako ne može biti ispred trenera u radu sa sportašem. To posebno dolazi do izražaja u ekipnom sportu, dok u individualnim sportovima manje je to izraženo.
Mentalna snaga je među najbitnijim konceptima u sportskoj psihologiji. Šta su zadaci psihologa u smislu unaprijeđivanja mentalne snage evo recimo nekog tenisera? Postoji legenda, istinita, da je Roger Federer bio istinska “budala” kao djačak, nervčik, ali da se promijenio u radu sa Kognitivno-bihejvioralnim terapeutom.
“Mentalna čvrstoća je koncept oko kojeg se vrti sve u sportu i on obuhvata: samopouzdanje, koncetraciju, kontrolu i izazov. Sa svim sportašima radi se na ovome, pa čak i sa cijelom ekipom. Sportaš u kontinuitetu mora raditi na vlastitom samopouzdanju, na koncetraciji i usmjeravanju pažnje na bitno za postizanje sportskog uspjeha. Uz to su nezaobilazni percepcija kontrole i izazova, jer vas to tjera na više i bolje.
Sa nekim psihološkim karakteristikama treba biti oprezan Naprimjer neki sportaš može imati karakteristiku impulsivnosti. Ta karakteristika nije dobra u nekim situacijama, recimo kada su konfliktne situacije na terenu, ali je ta osobina izuzetno dobra i važna prilikom reakcije u igri, s tim da tu karakteristiku nikada ne možete posmatrati izolovano jer se uz nju vežu još neke druge karakteristike.
Ukoliko neka karakteristika sputava sportaša da bude još bolji, onda sportaš radi na tome da tu karakterstiku kontrolira, da je smanji u intenzitetu kad to treba.
Kontrola ljutnje
Čest problem naših sportaša je slaba kontrola ljutnje, i tu često nastaju ozbiljni problemi koji odrede konačan ishod. Kognitivno – biheviorlane tehnike su često korištene i efikasne tehnike u promjeni neadekvatnih ponašanja kod sportaša. Dalje, neka ponašanja izvan terena mogu biti neprihvatljiva, ali nije ni nužno da će takva ponašanja koja se manifestiraju izvan terena negativno utjecati na ponašanje na terenu. Često sportaši dožive jednu transformaciju kada izlaze na teren i to su posebna stanja koja ih navode na uspjeh.
Šta vam je najteže u poslu sportskog psihologa, a šta najizazovnije?
“Najteže i ujedno najveći izazov je pridobiti povjerenje sportaša i trenera, a nakon toga je sve lakše. U sportu je jednostavno sve izazov. Kao psiholog u sportu, ne može vam biti dosadno, tu se uvijek dešava dovoljno stvari na kojima možete raditi, samo trebate pažljivo birati trenutak i metode koje ćete upotrijebiti, tu možete pogriješiti. Ko jednom zavoli sport, dobro mu je poznat osjećaj napetosti koji te pokreće. Za to se kasnije živi, za trenutak da osjetite uspjeh, promjenu koju želite, to vas pokreće.
Spoznali ste i obznanili nam koje su psihološke odrednice uspješnijih u odnosu na manje uspješne. Koje karakteristike čine uspješnog sportskog psihologa?
Hvala za ovo pitanje, a to bi bilo: fleksibilnost, savjesnost, stabilnost, saradljivost, dobra komunikacija, odvažnost, težnja ka izazovu, strpljenje. Naravno prije ovih osobina potrebno je puno znanja iz psihologije, posebno iz kliničke psihologije i psihoterapije, organizacijske
psihologije i naravbno iz samog sporta.
Bh. sportiste i naš mentalitet generalno krasi naučena bespomoćnost. Na klasične načine gubimo utakmice i obično smo najbolji kada niko od nas ništa ne očekuje. Suprotno tome najčešće smo gubitnici kada su velika očekivanja. Kako se izboriti s tim problemom?
Jedan od velikih problema koji je prisutan kod naših sportaša je slaba kontrola emocija. Jednostavno, u pripremama za određene utakmice ili nastupe fokus stavljamo na pogrešne stvari, bavimo se stvarima koje ne bi smjele da budu bitne i time zapostavimo pripreme za samo takmičenje.
Dobro odigramo kada se od nas to ne očekuje jer smo oslobođeni pritiska uspjeha, a kada je očekivano da pobijedimo podbacimo jer potcjenimo protivnika ili nas slomi pritisak visokog očekivanja. Naravno, nije to uvijek ovako, ali je često vidljivo i lako je pronaći primjere iz prakse.
Također, neke ekipe izdrže prvenstvo i sve urade kako treba do zadnjih 4-5 utakmica, a onda iznenada dolazi do pada. Ne mogu da izdrže taj pritisak kraja prvenstva…
Pobjednički mentalitet
Pobjednički mentalitet se gradi duže vrijeme, za njega su bitni ciljevi, proces koji se prolazi, izgradnja tima, dobri odnosi unutar tima, održavanje dobre atmosfere, smanjenje pritiska i navijačke euforije, odmor, i mnogo toga što je specifično bitno za neki tim.
Zbog naučene bespomoćnosti često se prepuštamo da vanjski faktori odrede naš rezultat, pa su nam onda svi krivi, od terena, preko sudija, i redom.
Pod kojim uslovima će sportski radnici spoznati vrijednost i neophodnost sportskih psihologa kod sportista pojedinaca i u kolektivnim sportovima? Kada će se promijeniti loša slika i prestati skepsa?
“Moramo biti realni, naš sport još uvijek nema ni elementarne infrastrukturne uslove za ozbiljan rad, a nakon infrastrukture treba što više ulagati u edukaciju trenera i tu je najveći prostor za uključivanje psihologa. Što treneri budu više znali o psihologiji i primjeni psiholoških spoznaja u sportu to će više tražiti da se psiholozi uključe. Nažalost, kod nas još ne postoji jasna vizija razvoja sporta i što želimo postati. Svijetle tačke su pojedini sportovi, savezi, klubovi i pojedinci, ali tu još nema sistema za sport i društvo u cjelini.