INTERVJU sa Mersadom Selimbegovićem – Biti stranac trener u ozbiljnoj fudbalskoj zemlji poput Njemačke, još pri tome bilježiti sjajne rezultate, definitivno nije mala stvar. Upravo iz tog razloga posao koji Mersad Selimbegovićem radi sa ekipom Jahn Regensburg u 2. Bundesligi zaslužuje samo pohvale.
Biti stranac trener u ozbiljnoj fudbalskoj zemlji poput Njemačke, još pri tome bilježiti sjajne rezultate, definitivno nije mala stvar. Upravo iz tog razloga posao koji Mersad Selimbegovićem radi sa ekipom Jahn Regensburg u 2. Bundesligi zaslužuje samo pohvale.
INTERVJU sa Mersadom Selimbegovićem
Pauzu između dvije polusezone Selimbegović je iskoristio da posjeti Sarajevo, obiđe prijatelje i poznanike. Boravak perspektivnog trenera u bh. prijestolnici ekipa iskoristila je i ekipa portala SportSport.ba za intervju o raznim temama. Ugodan i opušten razgovor počeli smo s rezultatima Regensburga.
Ukoliko se u obzir uzme skromni budžet, igračke promjene tokom ljeta, cilj s početka sezone i jačina protivnika ono što je Selimbegović uradio jesenas s Regensburgom se može okarakterisati kao malo čudo.
“Prezadovljni smo ostvarenim rezultatom. Na početku sezone smo izgubili sedam standardnih igrača, Bayern i Borussija su ih do sada upoznali. Budžet je takav da mi nismo u stanju dovoditi igrače iz Bundeslige, dovodimo uglavnom igrač iz četvrte i pete lige, glavni cilj je da skupimo 40 bodova i ostanemo u ligi. Na pauzi imamo malo više od polovine i to je više nego što smo očekivali. Kada izgubite pola ekipe i dovedete ‘no name’ igrače, onda to malo traje. Ali hvala Bogu brzo smo uspjeli sklopiti ekipu.”
Cijela trenerska karijera ovog 37-godišnjaka vezana je za jedan klub. Bio je pomoćni trener U23 ekipe, trener U19 tima, šef omladinskog pogona, a sada trener je trener A tima Regensburga.
“Ne mogu biti nezadovoljan. Dođi na poziciju šefa stručnog štaba u 2. Bundesligi je velika stvar. Kad sam bio ovdje nisam bio svjestan srazmjera Njemačke, prve i druge i treće i četvrte lige…Ni ja u najoptimističnijim mislima nisam mislio da ću tako brzo doći na ovo mjesto.”
Ipak, priznao je da ga je izenadila odluka direktora da baš njega izabere za prvog trenera.
“Znajući direktora i klupsku strukturu. Ne treba nam kvorum za donošenje važnih odluka. Direktoru svi jako vjeruju i otprilike sam znao da me cijeni. Napravili smo jednu filozofiju. Bio sam od početka upućen u to, znam šta misli o meni. Iskreno nadao sam se, ali nisam očekivao da će to tako brzo ići.”
Popularna Cvajta uopšte nije bezazlena liga. Radi se u takmičenju u kojem trenutno nastupa niz bivših prvaka Njemačke i klubova s ozbiljnom reputacijom i tradicijom.
“Prije svih tu je Hamburg, ekipu koju u prosjeku gleda nešto više od 49.000. Naš budžet se ne može proditi s njihovim. Oni više ulažu u omladinski pogon nego mi u cijeli tim. Oni su mislili da smo puno manji od njih, a i igrače je lakše motivisati protiv takvih klubova.”
Korak po korak
Njegov rad ne prolazi nezapaženo. Kaže da je bilo kontakta s nekim menadžerskim agencijama, ali još uvijek stoji čvrsto na zemlji. Ne osjeća se zvijezdom jer “valja pogledati komšiluku u oči.”
“Nikad se nisam osjećao zvijezdom. Ali ako prošetam 500 metara potpisat ću se pet do deset puta, napraviti pet i više fotografija. To je ono što je drugačije.”
“Drugačije je treneru koji dođe iz nekog drugog grada iz Njemačke i ode u svoj apartman, a drugačije je meni kada moram cijelom komšiluku podnijeti raport. Kako je nakon poraza, a kako nakon pobjede? Svugdje je to isto, znam dok sam bio ovdje. Gore te ne okuju u zvijezde poslije prve pobjede, ali te ne sahrane nakon prvog poraza. Naravno da svaki navijač hoće da klub za koji navija da pobijedi.”
“Komplimenta ima, ima i kontakata s raznoraznim menadžerskim agencijama. Sad sam sretan tu gdje radim, tu mi je porodica, šta će biti ne znam, ako nastavim ovako sigurno će doći nešto konkretno, ali stvarno ne razmišljam o tome.”
“Imam plan, a to je da svaki novi dan budem bolji nego prethodni, to je sve što ja planiram. Kada sam predstavljen, pitali su me je li ovo ostvarenje sna. Kada sam rekao ‘ne’ svi su bili jako iznenađeni. Rekao sam da mi je ovo ogromna čast, ali ovako nešto se ne može planirati ni sanjati da sa 37 godina postane trener kluba gdje ste 13 godina, pogotovo ako ste stranac u Njemačkoj. Ima tu nešto sigurno posebno sa obje strane. Za mene je ovo velika privilegija i odgovornost.”
Posebno je naglasio kakav odnos imaju navijači Regensburga prema njemu i njegovim igračima.
“Bitna je naša filozofija. Navijači nam i poslije poraza pet do deset minuta ne daju da idemo u svlačionicu zato što su vidjeli da smo dali i probali sve. Samo tražim od njih da daju ono što imaju. Nikakav strani faktor ne može uticati na to. To nije u svakom trenutku isto, to se ne treba zavaravati. Ako svi daju sve onda smo jako nezgodan tim.”
U pravo vrijeme na pravom mjestu
Selimbegović je produkt bh. trenerske škole jer je licencu stekao u edukacionom centru NFSBiH.
“Kada sam počeo s edukacijom bio sam oduševljen viđenim i onda sam otišao do kraja. Nisam bio svjestan da ću doći toliko daleko, svjestan kako je teško postati trener i dobiti priliku. Možda je to što ljudi rade u NFSBiH jedan od najboljih produkata ove države. Tolika posvećenost poslu, jasne strukture i vizija onog što predaju. Ljudi iz UEFA-e su bili oduševljeni našom prezentacijom u Nyonu u odnosu na neke druge zemlje.
A nakon pohvale obično uslijedi i kritika…
“Mislim da je edukacioni centar malo zapostavljen, mislim da su treneri u BiH svakako zapostavljeni i da imaju težak status i nadam se da će se to promijeniti. To mogu posvjedočiti neke kolege. Od počekta sam im govorio: ‘Ljudi vi ste dobri treneri, gore nema ništa posebno. Nije bitno da li se neko zove Hans ili Carlo ili da je automatski bolji.’ Ali i gore se igra 11 na 11, primjenjujem stvari koje sam ovdje naučio.”
Na pitanje da li svojim dobrim radom otvara vrata i ostalim bh. trenerima uslijedio je skroman odgovor.
“Ne vidim sebe kao nekog ko je iskočio iz tog projekta. Bio sam u pravo vrijeme na pravom mjestu. Nadam se da će ovo pomoći našim trenerima da dobiju posao u zapadnoj Evropi. Trenirati u Austriji ili Njemačkoj je milina, samo se brinete o treninzima i igračkom kadru. Sve što ti treba samo kažeš i to bude.”
Ne zaboravlja odakle dolazi i šta je prošao
Djetinjstvo mu uopšte nije bilo lako. Rođen je u Rogatici, kao 10-godišnjak morao je napustiti svoje ognjište zbog agresije na BiH…Ističe da je navikao mijenjati sredene, ali da ne može bez svojih zemljaka.
“Kao dijete sa 10 godina sam krenuo od kuće sa onim što sam imao. Navikao sam da mijenjam sredine, to sam radio kao igrač. Hvala Bogu brzo sam se uklopio u Regensburg, brzo sam tražio našu zajednicu, hvala Bogu i našao sam je. Pored ovog moga posla to je jedino za šta imam vremena, da se družim s našim ljudima, da probamo našoj djeci sve olakšati. Nadam se da će se u 2020. godini početi učiti bosanski jezik. To je jedan projekat koji smo stavili pred sebe zajedno sa gradom i državom.
Kako kaže ideja je da sva djeca porijekom iz BiH jednom sedmično imaju časove bosanskog jezika i književnosti: “Pored ostanka u ligi, to mi je ako Bog da drugi cilj u 2020. godini.”
“To je nešto što se ne smije zaboraviti i treba motiv. Kad se sjetim nekih stvari tokom agresije mislim da smo tada bili puno raspoloženiji nego danas. To mi nekako daje podstrek da radim i da idem dalje. Ako nešto nije onako kako si zamislio da nije kraj svijeta. Moj pogled na život se poklapa s ideologijom kluba”.
A kakva je to zapravo ideologija Regensburga?
“Stojati na zemlji, imati imbiciju i biti povjerljiv. Tako je u Regensburgu i cijeloj regiji. Grad je mali, ali po bruto dohotku po glavi stanovnika puno bolje stoji od Minhena. Ljudi su ambiciozni, ali su uvijek na zemlji. Svaki dan sjedim s ljudima koji mislim da i ne znaju šta sve imaju, a to se na njima ne primjeti, ni po odijelima ni po razgovoru.”
Uživa u gledanju Lige prvaka i ostalih takmičenja gdje se igra vrhunski fudbal, ali interesantno trenerskog uzora nema.
Trenerskog uzora nemam, ali fudbal koji mi igramo je sličan onom koji igra RB Leipzigu, Liverpoolu. Puno više trčimo, a imamo manjeg posjeda lopte. Naš najbolji playmaker je presing. To je filozofija koju smo krenuli razvijati od 2013. godine. Nema razlike kada igramo kući ili na strani, uvijek igramo isto.”
Jasna strategija
Koliko je realno primjeniti recept Regensburga u bh. klubovima? Selimbegović smatra kako cilj treba biti okretanje jednoj strategiji i neskretanje s iste. Isto se odnosi na omladinske selekcije i A reprezentaciju BiH.
“Najveći izazov je odrediti šta želite, koji su ciljevi i šta je ono što raja želi da vide u vašem okruženju. Recimo da nije isto ono što ljudi žele da vide na Grbavici i u Banja Luci. Jednostavno se sve mora struktuisati. To donosi prednosti. Ja sam recimo kao pomoćni trener bio i koordinator u omladinskom pogonu jer rukovodstvo kluba želi da održava vezu omladinski pogon-prvi tim. To je nešto što nije teško i što bi se moglo uvesti. Ne zahtjeva dodatni trošak, već nekog ko se razumije.
“Recimo jedne prilike sam držao predavanje ovim iz omladinskog pogana i zvao me drugi trener, ja mu se nisam mogao javiti. Poslije me pitao što sam ja držao predavanje, rekao sam mu iz razloga da znaju šta igramo i kako želimo igrati. Kazao mi je šta ako ja odem za godinu i dođe neki drugi trener s drugim planovima. Rekao sam mu da se to kod nas ne može desiti i da svako ko dođe mora igrati ovu filozofiju.
“To puno pomaže klubu u odabiru igrača. Recimo dovedete trenera koji voli posjed lopte. On zajedno s rukovodstvom dovodi igrače koji su sposobni da drže loptu. Za tri mjeseca dođe drugi trener i kaže ja hoću da igram na kontra napade, znači nema igrače za to i hoće da igra. Onda imate situaciju da to nešto ne funkconiše, da igrači nisu zadovoljni, onda ni Uprava, navijači žele ovo-ono i šta se dešava? Onda se dovodi novi trener. To smo počeli 2013. godine i tek sada ubiremo prave plodove jer naši igrači iz omladinskih selekcija treniraju na isti način i igraju istu filozofiju. Ništa im nije novo, samo je intenzitet drugačiji.”
“Nije isto kada kadeti igraju 3-5-2, juniori 4-3-3, a prvi tim 4-4-2. Nigdje veze. To je nešto što treba našim klubovima, ali mislim i našem Savezu. Treba se odrediti šta hoće da igra naša reprezentacija, kakav fudbal da se igre, da se napravi neka selekcija. U FS Njemačke imate knjigu fudbalske filozofije koja se uvijek pomalo nadopunjuje, ali ono što oni hoće da igraju je sasvim jasno.”
Bh. fudbal ne uspjeva da prati detaljno. U redovnom je kontaktu s Amarom Osimom, trenerom Željezničara i čovjekom koji ga je trenirao prvo u juniorskom, a zatim u seniorskom timu Plavih s Grbavice.
“Jako malo, gledao sam derbi na Grbavici i to je bilo slučajno poslije moje utakmice. I mi smo dali pet golova. Znam da sam se čuo s Amarom Osimom rekao mi je ‘Mali ti to ozbiljno misliš’…To je posljednja utakmica koju sam gledao, ali dok sam čekao na trenersku licencu gledao sam utakmice češće. U kontaktu sam s Amarom, Joldićem, sa Hošićem.”
“Amar me je trenirao u juniorima, a kasnije u seniorima. Imamo kontakt koji nikad nije prekinut. Cijenio me što sam bio disciplinovan. Bio sam kapiten juniora. On bi mi nekad rekao neke stvari i ja sam to riješavao s ekipom. Volio sam da uklanjam nered, da pravim red. Imao sam tu ‘žicu’, ali protiv Alihodžića i Mulalića sa 18 godina nisam imao šta tražiti…”
Plasman u Cvajtu vrhunac karijere
Igračka karijera? Počeo je sa 15 godina u ilidžanskom Butmiru, u jednom trenutku mu je došlo da ode sa Grbavice, ali na kraju trud se isplatio.
“Moj trag vara. Kasno sam počeo sa fudbalom, sa 15 godina. Počeo sam u Butmiru, nakon toga su me doveli u Želju. Htio sam da napustim Želju nakon sedam dana jer su Zeba i ostali ‘hodali’ po lopti. Ali već sa 18 godina sam debitovao za prvi tim Željezničara protiv Ljubuškog. Tada je trener bio Dino Đurbuzović.”
Zatim su uslijedile posudbe u TOŠK, a onda je za trenera Plavih s Grbavice imenovan Jiri Plisek.
“Odmah sam tražio razgovor s njim jer sam uvijek bio otvoren, na njegovom lošem bosanskom mi je rekao da nisam u prvom planu. Onda sam bio u Žepču, pa sam se vratio u Želju. Nekako sam cijelu igračku karijeru vezan za Želju, ali sam išao tamo gdje ću igrati”.
“Ništa nije slučajno. Htio sam da idem na zapada. Supruga mi je rođena u blizini Regensburga. Vjenčali smo se nakon dugogodišnje veze i nakon godine braka odlučili smo se ili ona ovamo ili ja tamo ili treća destinacija. Tada je stanje u Želji bilo teško, tako da sam raskinuo ugovor. Moj menadžer je bio slučajno u Turskoj, a trener golmana u Regensburgu je bio jedan Bosanac, prolazio je pored šanka, čuo je menadžera da priča bosanskog, onda me menadžer ponudio, otišao sam na probu u treću ligu…”
Na pripremama u Turskoj doživio je nezgodnu povredu leđa. Pokušao se vratiti, ali nije išlo pa je karijeru završio u 32. godini nakon čega se okrenuo trenerskom poslu. Još ga boli poraz od Sarajeva iz aprila 2006. godine, a plasman u Cvajtu s Regensburgom će pamtiti do kraja života.
“Najteže mi je pao poraz u derbiju na Grbavici u 86. minuti. Matija Matko… Tad mi je stvarno bilo teško. Kao dijete koje odrastaš tu, kada god sam prolazio pored stadiona govorio sam sebi da ću jednog dana tu igrati, prijatelji si mu govorili ‘ti nisi normalan’…Bili smo svjesni da je teško doći prvog tima. Stavrno nekako je ostao gorak okus. Izgubili smo nespretno i nesretno. Navijači su to nisu shvatili kako je bilo. Nastali su neki scenariji…Znam da smo svi dali što smo mogli, a prebacivalo nam se da smo igrali nešto drugo. To ostavlja ožiljke. Koliko god bio jak neke stvari ne možeš potisnuti, ti se boriš za to što radiš. Nije jednostavno kako izgleda odozgo.”
“Najdraži trenutak mi je definitivno ulazak s Regensburgom u 2. Bundesligu. Mi smo tada bili najveći favoriti za ispadanje, a mi ušli u drugu ligu. Dočekalo nas je 20 hiljada navijača, grad je bio skroz blokiran. Tih dana se nije znalo ni kada je dan ni kada je noć. To je ostalo nešto upečatljivo.”
Da može u Njemačku bi sada najradije poveo veznjaka Željezničara Semira Štilića.
“Volio bih Štilića povesti sa sobom, ali znam da neće htjeti…(smijeh). Stvarno premalo pratim, ali sam siguran da ima jako puno kvalitetnih igrača i puno faktora da ne naprave ono što bi mogli napraviti. Na kraju najviše je do njih. Skloni smo prebrzom odustajanju. Kada sam došao u Želju od 20 kadeta sam bio 21. A u drugoj godini sam bio među šest i već sam igrao za juniore…Morate imati neki cilj i sve podrediti tome. Brzo odustajemo, tražimo izgovore da su svi krivi. Bh. fudbalu, a i generalno društvu je potrebno malo više optimizma i malo manje pesimizma. Kvaliteta imamo, problem je što ne istrajavamo.”
Bajević pravi izbor
Neizostavna tema je bila i bh. reprezentacija. Podržao je izbor Dušana Bajevića za novog selektora Zmajeva.
“Ne volim komentariti ono što rade kolege. Mi imamo kvalitet da se i sada kvalifikujemo na Euro, ali nemamo onaj kvalitet za koji mi mislimo da imamo. Treba biti realan i znati da svi ostali puno više ulažu i puno više rade. Većina ima puno veći izbor igrača. U kvalifikacijama smo podbacili. Skala kada pobijedimo ide na 100, a kada izgubimo onda smo najgori na svijetu. Kada bi to uspjeli izablansirati između 60 i 70 onda bi puno lakše riješavali neke stvari.
“Fudbal je nekako odraz društva. On ne pravi, već otkriva karaktere. Trebamo razbiti malo više euforije, u fudbalu pogotovo. Bez te energije teško da ćemo ostvariti rezultate bez ovih koje trenutno ostvarujemo, ali kvaliteta sigurno imamo i kroz baraž da prođemo. Odluka o angažovanju Dušana Bajevića kojeg poštuju svi, koji ima karizumu je pravi potez. Želim mu sve najbolje.”
Bez novca nema rezultata
Posljednja tema razgovora bila je aktuelna situacija u Bundesligi gdje Bayern nije toliko dominantan kao ranije i generalno mišljenje o modernom fudbalu koji je posljednjih godina ništa drugo osim biznis.
“Dobro je to za njemački fudbal, ali mislim da će Bayern vrlo brzo preuzeti onu ulogu koju je imao. Zadnjih nekoliko godina su štedili, ali su doveli puno mladih i kvalitetnih igrača koji će za nekoliko godina početi da rade prave stvari. Stvar je kako će oni podnijeti ako mi se desi da jednu godinu ne budu prvaci, to bi bio težak udarac za njih.”
“Fudbal kao dio sporta mora pratiti globalne trendove. Fudbal je daleko ispred svih ostalih. U našem klubu pokušavamo da ostaje oboje, 90 % akcija je u vlasništvu kluba. To se ne prodaje. Ali za neke veće stvari su neophodna ulaganja, veća od onih koje mi imamo. U Njemačkoj mi se sviđa što je omjer vlasništva 51:49, to znači da možeš ulagati koliko hoćeš, ali nikad ne možeš imati većinu.”
“Hoffenheim i RB Leipzig su napravili neke stvari koje su jako dobre. Fudbal jeste biznis, bez novca nema ništa, inače ćeš biti na šljakama i tako tim stvarima. Samo je fudbal malo drugačiji biznis. Kod kompanija cilj je da svi budu slabiji i da ih ti poklapaš, u fudbalu je to drugačije. Da bi se ti razvijao i ostali moraju biti dobri jer Bayerna je Juergen Klopp natjerao da oni budu bolji. U fudbalu je tako. Tako je i ovdje, čim Sarajevo nešto više radi, odmah se i Željo više trudi, i obrnuto. Bitno je biti bolji. Ne treba biti ljubomoran na uspjehe drugog kluba, već gledati šta su oni bolje uradili…”, poručio je Selimbegović.