Prije rata smo struju imali. Nisam ja stubove izrezala i odvukla ih. Tri puta su nam iz Rogatice dolazili i kad smo im rekli koliko smo dugo bez struje samo odmahuju rukama. Rekli su nam da moramo tražiti donatore, mi ili oni. A ja bolesna, ne mogu, platim auto da me odvuče da kupim podmire – kaže Sadija.
ŽIVOT U MRAKU Prije rata imali struju
Asim i Sadija Durmišević 18 godina bez struje:
Ovo nije povratak, ovo je nazor život!
Njihovu djelimično obnovljenu kuću do sada su zaobilazili projekti elektrifikacije, a dvoje starih ljudi nikome se ne mogu ni obratiti
Od aprila 2002. godine, kada su se vratili u svoju kuću u Bjelogorcima, Asim i Sadija Durmišević žive u mraku. Njihovu djelimično obnovljenu kuću do sada su zaobilazili projekti elektrifikacije, a dvoje starih ljudi nikome se ne mogu ni obratiti, jer da bi došli do Rogatice moraju platiti taksi.
– Prije rata smo struju imali. Nisam ja stubove izrezala i odvukla ih. Tri puta su nam iz Rogatice dolazili i kad smo im rekli koliko smo dugo bez struje samo odmahuju rukama. Rekli su nam da moramo tražiti donatore, mi ili oni. A ja bolesna, ne mogu, platim auto da me odvuče da kupim podmire – kaže Sadija.
Početkom rata, pješačeći šumama s troje djece, preko Pokrivenika su stigli do Goražda. Zbog gladi su preko Grebka stigli i do Tarčina, a onda preko Igmana do Sarajeva. Sadija je tamo ranjena haubičkom granatom u čiji je krater, nakon eksplozije, „auto moglo stati”.
Zbog toga se danas teško kreće. Dvoje starih kažu da noć provedu „u mraku, sjedi i ćumuraj“, ali najteže im je za hranu, jer šta god uspiju kupiti ne može dugo stajati.
– Kažu treba održati povratak. Ovo nije nikakav održaj povratka, ovo je nazor život. Evo imam 50 duluma zemlje, a nikakve mašine da je obradim. Plaćamo sve. Sad mi dvojica sinova ostala bez posla, ovdje bi da dođu, ali nemaju s čim da rade. Tolike godine bez struje. Išao u električno, pitao, kažu to je tvoje da tražiš donatora. A gdje da ga ja nađem – pita se Asim Durmišević.
Na probleme porodice Durmišević već danima pokušava ukazati njihov komšija Milan Kozić iz obližnjih Kozića. Godinama je radio u nevladinim organizacijama, pa mu je ostala „navika“ da ne može mirno posmatrati tuđu nevolju, a da ne pokuša pomoći.
Kako vrijeme prolazi narod sve teže živi, kaže Milan.
– Malo se posvećuje tom veselom povratku, malo se ulaže da bi ljudi mogli opstati, živjeti. Kamo puste sreće kad bi vlasti malo više pažnje posvetili povratnicima i socijalno ugroženim. Kad sam nedavno vidio da ova porodica nema struju iznenadio sam se. Obavijestio sam novinare, razne organizacije, javljaju se ljudi s dosta strana, obećavaju, pa koliko će se ispoštovati, vidjet ćemo – dodaje Kozić.
video:
https://www.youtube.com/watch?v=AmLWCwIbEHA&feature=emb_title
