Teške protekle ratne godine zatekoše ga u Sarajevu. Naravno,u njegovim stilu odmah za pušku i na prva ratišta u odbranu grada, i Dobrinje, posebno.Bio je i teško ranjen, ali takav kakav je bio, nije mu to smetalo da poslije oporavka ostane isti, iste naravi i karaktera.
Munja
Kada čovjek završi jedan dio svoga života tamo gdje ga je sudbina, životni putevi odveli,lagano, on to htio ili ne, tiho i neprimjetno se vraća tamo odakle je i krenuo. Tako sam i ja počeo u ova vremena češće biti u rodnom kraju, gdje sam kao dijete proveo najljepše i nezaboravne dječačke, bezbrižne i najsretnije dane. Naveče, ili u toku dana sjedimo jedna mala grupica, i uz ta prisjećanja,vratimo se u prošlost, na neke značajne likove, nestašluke, igre i zabave, smijeh, šalu, nadmudrivanje, a pomalo i ponekad tužno i sjetno završimo druženje.
Ja sam želio ovaj put da napišem nešto o jednom značajnom dječaku iz toga doba, a kasnije i naravno zrelom i odraslom čovjeku. Po godinama pripadali smo različitim društvima, jer sam ja bio stariji, ali nije to razlog da se baš njega ne sjećam kroz ovu priču.
Bio je to Munib Vatreš koga iz milja prozvasmo Munja.
Nek mu je rahmet duši i da mu dragi Allah podari sve džennetske ljepote. Taj nadimak mu je nekako i pristajao, jer sve što je radio bilo je poput nadimka. Brz u odlukama, izuzetno inteligentan, hrabar, prirodno nadaren za puno koječega, ali uz neku ne baš nametljivu ulogu, uvijek je želio biti u svemu prvi i najbolji.
Svi mi odrasli uz rijeke, Žepu i Drinu brzo bi naučili plivati. A onda, kada bi dođi ljeto i vrijeme kupanja, naravno, među nama bi počela neka naša takmičarska fora i igre. Ko će bolje plivati, ko će duže roniti, skočiti sa veće visine na glavu, na noge, ili još kojekakvih vragolija i igara u vodi. Munja je uvijek bio spreman za sve, i prvi bi prihvatao sve oblike takmičarskog karaktera. Tako, jednoga dana leškarimo na obali rijeke Žepe, na samom ušću, mjestu koje zvasmo kod Boravačkinog mlina.Odmaramo od plivanja , ronjenja i ostalih nestašluka, a onda iznenada, pojavi se i Munja. Raspremi se, i onako lijepo građen prirodnim i Božijim darom pokaza lijepo izvajano dječačko tijelo i onako kao usput , nebitno zapita,- šta ste danas radili?-Plivali, preplivavali rijeku i ronili-, reče mu neko.-Dokle ste ronili-, upita i lagano priđe do obale?Ma tamo do one vrbe dobaci neko od nas, koji se tu valjasmo po obali. Munja samo zaroni do vrbe, obiđe je, ispliva na obalu, i bez riječi nam se pridruži u našem besposličarenju. Da, bilo je to za taj dan zaista najduže ronjenje.
Skokovi sa žičanog mosta, Ravnog hrida ili sa Treskavca bili su svakako prava atrakcija, umjetnost, ali Bogami i velika hrabrost. Munja je tu bio opet prvi, a posebno je izvodio fantastične skokove na glavu, da bi mu pozavidjele i čuvene mostarske laste. Naše glavno okupljalište i pokazivanje fudbalskih i drugih raznih igara i vještina je bilo mjesto koje smo zvali Ćobor. Došao bi i on povremeno, iako mu je kuća bilo povisoko iznad sela, pa se zaista valjalo nakaniti, i imati veliku želju za dolaskom i igrom.Ali iznad svega, roditelji su nas uvijek trebali i bez njihovog odobrenja nije bilo dolaska. Svi smo strepili da nas u toku igre ne prekine njihov poziv. A tada nije bilo razmišljanja, niti igre, ideš jer to je bilo nešto što se moralo ispoštovati.I tako jednom dok smo se lijepo zaigrali, čuo se oštar i skoro zapovjednički glas, Munibe! Svi smo ga jasno čuli i odmah stali sa igrom. Bio je to glas njegovog babe Jakufa a.r.Munja je već trčao u pravcu kuće.-Ma neka te još,- učinih ja , mada sam znao da je to samo onako, reda radi. Trčeći mi govori,- kada me drugi put pozove biću na Drenoviku, a treći put sam već pred kućom. Eto tako je to u njega bilo sve poput i nadimka ,brzo, eksplozivno i odmah u akciju.
Naravno, vrijeme je teklo pa smo se morali i razilaziti odlazeći i upisujući škole srednjeg obrazovanja. Munja je postao sarajevski gimnazijalac. Tako smo se rijetko i viđali, ali sam znao i čuo da je i dalje nastavio i bio uvijek među prvima, gdje god je trebala neka akcija bilo kog karaktera. Ljeti bi dolazio u naše mjesto i pričali bi o tim školskim danima, a i novim doživljajima u novim sredinama. Nosio bi povremeno neku staru, ohrdanu gitaru i zabavljao bi nas na neki svoj način „skidajući“ tada već čuvene muzičke gitariste.Čuvenog gitaristu Radomira Mihajlovića-Točka vođu grupe „Smak“, ili Vlatka Stefanovskog šefa grupe „Leb i sol“jednostavno i lagano bi „skidao“ njihove duge instrumentale.- Hajde nešto od Bijelog dugmeta,- rekoh mu jedne prilike.-E, to što Brega svira, je više od muzike , to je umjetnost, reče mi , ali mi ipak ispuni želju.
Nekako pred kraj sedamdesetih sretosmo se na platou ispred Skenderije. Pozdravismo se, a djevojčice koje bijahoše uz nas se i upoznaše.Čuh dva imena sa istim inicijalima, ja sam A…, a druga dodade, drago mi, je ja sam A…!Ta njegova sa A. ostade uz njega i isprati ga do kraja života. Ona moja sa A. imala nanu koja joj kaza, ne šćeri za Žepljaka. Znam ja neke od njih, to ti je posebna sorta ljudi , lole, bekrije, vole kavgu, a žene malo cijene.I tako i bi , posluša ona nanu.Vrijeme je eto tako prolazilo , a sve smo se manje viđali i družili.
Teške protekle ratne godine zatekoše ga u Sarajevu. Naravno,u njegovim stilu odmah za pušku i na prva ratišta u odbranu grada, i Dobrinje, posebno.Bio je i teško ranjen, ali takav kakav je bio, nije mu to smetalo da poslije oporavka ostane isti, iste naravi i karaktera.
Zadesili smo se u rodnom kraju poslije rata i povrataka, i pričali o svemu jer smo imali puno toga da saznamo i čujemo.Pokaza mi nogu, a ja brzo okrenuh glavu da ne gledam teško oštećenje.-Pa Munja kako to bi, hajde mi ispričaj-rekoh mu?-Bila je žestoka borba sa ćafirima skoro cijeli dan,započe on.I nekako sve pomalo utihnu, ali tu gdje sam ja i na suprot mene i dalje žestoka pucnjava. Kao da je i tamo neka inadžija kao i ja, ne popušta ni on, ni ja. Nije ćafir znao na koga se namjerio. I tek kada je prestala paljba i sve utihnulo sa njegove strane lagano sam se izvukao, a njega, mislim da su morali odnijeti.
Rahmetli Munja je bio iz vjerski odgojene i vaspitane porodice i to mu je bio životni put i pravac.I kada nam je kao takav još trebao, da se družimo, i pričamo njegovo jako i junačko srce ne izdrža, dragi Allah ga pozvao sebi. Otišao je naš Munja na onaj drugi , bolji i ljepši svijet.
Neka ga dragi Allah smjesti u džennet i podari sve džennetske ljepote. Onako kako mu i pripada na velikoj dženazi, ukopan je u Aleji veterana,velikana, uz mnogo rodbine, prijatelja i poznanika. EL-FATIHA.