INTERVJU:Temelji RS-a su masovne grobnice – Nije utvrđena njihova odgovornost za genocid, ali to ne znači da genocid nije počinjen u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Višegradu, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Rogatici, posebnom u dijelu gornjeg i donjeg Podrinja, jednim dijelom u Bosanskoj Krajini i Posavini.
INTERVJU
Amor Mašović, svjedok doline smrti u BiH: Temelji RS-a su masovne grobnice, doći će vrijeme da se Dejton promijeni
Temelji manjeg bh.entiteta su masovne grobnice. To niko, ama baš niko, ne može osporiti – poručio je Amor Mašović, direktor Instituta za traženje nestalih u Bosni i Hercegovini (BiH).
U manjem RS-u 9. januar se obilježava kao “Dan Republike Srpske”, iako je Ustavni sud BiH osporio 9. januaru kao danu RS-a.
Mašović 28 punih godina neumorno traga za posmrtnim ostacima žrtava agresije na BiH i otkrivanju sudbina hiljada ljudi koji su mučki ubijeni, a zatim njihova tijela razbacana po masovnim ili individualnim grobnicama širom BiH. Uprkos vremenu provedenom radeći ovaj posao, on u intervjuu za Preporod.info otkriva da to na njega kao čovjeka dosta utiče, posebno je bolno, kaže, kada pronađu kosti djece. A, bilo ih je. Od osnivanja institucija koje se bave problemom nestalih do danas identificirano je nešto više od 25.000 nestalih, od oko 32.000. Proces verifikacije nestalih još uvijek nije završen.
RS obilježava 9. januar kao dan svog osnivanja. Kao čovjek koji je svjedočio razmjerama zločina koje su počinile tadašnje vlasti i vojska RS, nad uglavnom Bošnjacima u Bosni u Hercegovini, kako gledate na to?
Svjedočio sam masovnim grobnicama, njih do sada oko 1.000, za koje su odgovorne ratne vlasti bosanskih Srba, tu se može staviti znak jednakosti, ratnih zločinaca. Kad odete u bilo koji dio manjeg bh.entiteta, pokazat ću vam, gdje je bila masovna grobnica. Gdje god je stupila čizma vojnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) i vojnika pod komandom ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, tu su grobnice. Taj manji entitet je došao do toga da bude u Dejtonu verificiran. Razgovarao sam s ljudima koji su učesnici Dejtona. Ono što je rekao Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) je istina. Namjera Dejtona je bila da se postigne mir, da se stvari smire i da se onda revitalizira kao Republika Bosna i Hercegovina. Sve stvari su trebale ići u tom pravcu, ali mijenjale su se vlade, predsjednici, premijeri u Evropi, SAD-u…
Odavno je bilo vrijeme da se Dejton promjeni. Doći će vrijeme za to. Ne može nešto što je izgrađeno na ratnim zločinima, genocidu, masovnim grobnicama, opstati. Činjenica da je genocid utvrđen samo u Srebrenici i Žepi, ne znači da on nije počinjen i na ostalim prostorima. Pogrešno se tumače presude Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću u Hagu. Nije utvrđena njihova odgovornost za genocid, ali to ne znači da genocid nije počinjen u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Višegradu, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Rogatici, posebnom u dijelu gornjeg i donjeg Podrinja, jednim dijelom u Bosanskoj Krajini i Posavini.
Na čelnoj poziciji Instituta za nestale osobe u BiH ste već duži niz godina. Po Vašem mišljenju, kakvo je trenutno stanje? Kada govorimo o nestalima, u 2020. godini, koliko je osoba pronađeno? Možete li napraviti poređenje, koji su razlozi takvog stanja sada i prije deset godina?
Moram istaći, BiH je uvjerljivo, po izjavama svjetskih relevantnih institucija poput UN komisije za prisilne nestanke, Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MCKC) koji sa nama sarađuje, Međunarodne komisije za nestale, ubjedljivo prva zemlja prema broju riješenih slučajeva u odnosu na ukupan broj nestalih. Tri četvrtine svih nestalih u BiH je do sada pronađeno, velika većina od te tri četvrtine je i identifikovana i predata njihovim porodicama i ukopana. Ponovo su im vraćena njihova imena, prezimena, njihove prošlosti. Oni danas imaju svoje nišane, spomenike.
Mogu kazati da ovih 28 godina znam u šta sam utrošio, a utrošio sam ih na to da se mnoge, na stotine hiljada bliskih, daljih srodnika, prijatelja, školskih drugova, komšija konačno smire nakon te 1992. godine, odnosno 1995. godine do kada je trajala agresija susjednih država na BiH, do potpisivanja Općeg mirovnog sporazuma.
Daleko je veći broj žrtava identificiran prije 15-tak godina, nego što je to trenutno slučaj. Proces je usporen iz dva razloga.
Jedan razlog je što je u odnosu na ukupan broj grobnica koje smo imali 1996. godine njihov broj bitno smanjen. Do sada smo ekshumirali negdje oko 1.000 masovnih grobnica sa više od tri žrtve. Moja je procjena je, da preostali dio tih grobnica u ovom času je nekih 50 do 70. Na to treba dodati i jedan broj sekundarnih grobnica koje su u ovome času nepoznate. Tu su tijela iz primarnih grobnica izmještana, a sve s ciljem da se sakriju tragovi tih monstruoznih zločina. Jer, kako ne nazvati monstruoznim ubistvo i genocidne radnje izvršene u Kravici gdje je oko 1.600 mladića i odraslih muškaraca likvidirano u jednom danu, a potom sahranjeno u grobnicu Glogova u julu 1995. godine. S obzirom na činjenicu da se približavao kraj rata, zločinci su u nastojanju da sakriju tragove zločina formirali od Glogove čitav niz manjih grobica. Mi smo ih do sada otkrili 12, svaka od njih sadrži najmanje 106 žrtava, one najveće negdje oko 700 do 800 žrtava. Nismo otkrili sve sekundarne grobnice, ali na putu smo da ih otkrijemo. Dakle, prvi taj razlog je smanjeni broj prostora na kojem se pretražuju grobnice. Kako opada broj nepronađenih grobnica tako je zadatak za istražitelje na terenu sve teži i teži. Drugi razlog je što, usuđujem se kazati, nikada zapravo nije postojala potpuna politička volja Banja Luke da se taj proces pronalaska nestalih, naglasit ću svih nestalih, čak i pripadnika srpske nacionalnosti, za koju bi Banja Luka morala biti zainteresirana, nađe.
Kakav je sada odnos tih politika?
Evo, jedan od takvih primjera je svjež, pojedinim članovima Vijeća ministara BiH nije istinski stalo da se pronađu nestali u BiH, odbili su da Institutu odobre dva dodatna specijalna vozila koja koštaju oba po 25.000. To je 50.000 maraka. Nedostatak te političke volje je konstantan, ali bih rekao u zadnjih desetak godina on je posebno izražen, prije svega govorim o toj političkoj volji Banja Luke. Uz to samo verbalno zalaganje da se pronađu nestali, oni su usmjereni na priče kako se Institut bavi traženjem žrtava određene nacionalnosti, ponekad ću ja biti optužen da sam samo zainteresovan za traženja žrtava bošnjačke nacionalnosti. Nedostatak te volje je ono što nas sprečava u traženju nestalih.
Ne možete poslati dobru poruku javnosti, insajderima, ljudima iz vrha vojnih ili civilnih obavještajnih institucija, tako što ćete davati imena školskih ustanova po ratnim zločincima, što ćete priređivati slavlja za dočeke ratnih zločinaca koji su prijevremeno pušteni na slobodu, koji su osuđeni od strane Haškog tribunala ili tako što će te zločince hvaliti kao heroje.
To je negativna poruka sveukupnoj javnosti, posebno onima koji bi možda i progovorili. Čovjek kad čuje da njegov predsjednik kaže da je Radovan Karadžić heroj, a ne ratni zločinac, kao će se on, iako ga možda i savjest peče zbog te tajne koju krije, odvažiti da tu tajnu podijeli. Zabrinjavajuće je i mali broj ljudi koji su to uradili zbog savjesti, čak usuđujem se, vjerujem s pravom kazati da nije bila u pitanju savjest. Savjest je kad se suočite sami sa sobom i shvatite da ste na pogrešnom putu i da tu strašnu tajnu s kojom živite trebate iznijeti. Ovdje se radi ili o pokušaju da se ostvari neka finansijska korist za otkrivanje informacije ili jednostavno da se čovjek oslobodi tih noćnih mora.
Ne peče ih savjest?
Rijetki su slučajevi, da zbog savjesti pojedinci otkriju gdje se nalazi neka grobnica. Takav je bio slučaj s grobnicom Tomašica, čovjek više nije mogao da izdrži nesanice zbog slika koje su mu se javljale. On nje zločinac koji je ubijao. Njemu je naređeno da izvrši asanaciju određenih prostora na području Općine Prijedor. Godinama je šutio, ali je očigledno imao problema sa snom. I sam nam je to potvrdio nakon što je otkrivena Tomašica, do sada najveća po broju žrtava grobnica. Ona je, nažalost, primarna grobnica u odnosu na svoju sekundarnu Jakarinu Kosu, tako da je u obje te grobnice identificirano više od 600 žrtava. Prema nekim našim spoznajama ta grobnica bi mogla sadržavati 900 ili 1.000 žrtava s područja Prijedora, uglavnom Bošnjaka, jedan dio bosanskih Hrvata, dio Albanaca, Roma koji su ubijeni od strane vojske ratnih zločinaca Biljane Plavšić, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i ostalih generala i drugih.
Mi smo uvjereni da na prostoru na kojem smo pretraživali više nema posmrtnih ostataka. Tomašica je rađena u četiri navrata, prije 10-tak godina pronađen je najveći broj posmrtnih ostataka. Ona nije grobnica koja je formirana tako da je iskopana jedna ogromna rupa u koju su izbacivana iz kamiona tijela, nego je išla mašina, iskopavan je određeni prostor, kamion dođe, istrese jedan kontingent mrtvih tijela i to zatrpaju, i ona je takve strukture. Neka tijela su dislocirana, datiraju isti datum kad i ostali, sigurno su bila u Tomašici, ali danas ih tu nema. Izmješteni na neku sekundarnu lokaciju. Povremeno se javljaju neke informacije gdje bi mogle biti žrtve. Vrlo brzo u saradnji sa državnim Tužilaštvom odradit ćemo posjete terenu, opservacije, ali, nažalost, do ovog časa nemamo ni jedne lokacije na kojoj bismo mogli potvrditi da sekundarna lokacija sadrži žrtve iz Tomašice.
Za koliko se još osoba traga, kada je riječ o ubijenim i nestalim?
Mi trenutno imamo 7.573 aktivnih slučajeva koja su prošli proces verifikacije, za koje je utvrđeno da su nestale osobe od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine. Ali, na raspolaganju nam je 18 istražitelja, a svega 23 osobe su vezane za teren. Ako podijelite ovu brojku od 7.573 aktivna slučaja na taj broj, svaki istražitelj ima zadatak da u narednom periodu pronađe oko 320 ili 330 osoba koje su nestale prije 25 godina kao žrtve ratnih zločina.
Pojedinci su izvršavali zločine, ali institucije su stajale iza tih zločina. To je sada jasno nakon svih ovih presuda u Tribunalu Karadžiću, Mladiću, Plavšički i Krajišniku.
Nažalost, iskustva govore da je nemoguća misija da se sve žrtve nađu. Tražeći ljude koji su oteti iz voza u Štrpcima za koje je odgovorna srbijanska vlast i Milan Lukić koji je osuđen na doživotni zatvor i ostali zločinci, pronalazili smo posmrtne ostatke osoba koje su ubijene u Prvom svjetskom ratu. Ta tijela su pod površinom jezera Peručac. Ona su zauvijek skrivena. Ne usuđujem se reči da nikada svi neće biti otkriveni, iako neki elementi ukazuju da će neke žrtve biti nemoguće otkriti, jer fizički više ne egzistiraju. Neke su zapaljene u kući u Pionirskoj ulici u Višegrad, prah koji je ostao ili sitna kost završili su negdje ili na dnu rijeke Drine.
Te žrtve koje fizički ne egzistiraju su one žrtve koje nikada neće biti otkrivene. Ostale će biti otkrivene, bilo kroz institucionalne napore, u nekom dužem ili kraćem periodu. Međutim postavlja se pitanje šta zapravo znači ako mi otkrijemo žrtvu 2030. godine. Ta žrtva nema više žive roditelje, jer bi imali preko 100 godina, nema ni živog supružnika, najvjerovatnije ni braću ni sestre, moguće da ima žive svoje potomke koji će biti 70-godišnjaci. Treba samo malo političke volje, jedan političar koji ima dovoljno hrabrosti koji ima u sebi savjest i koji će shvatiti i da kaže: “Dajte da pomognemo da ti ljudi počnu mirno spavati, da konačno za njih prestanu te strahote iz 90-tih godina”.
Jesu li sredstva dovoljna da se nastavi sa traženjem posmrtnih ostataka i identifikacijama?
Budžet koji mi dobijamo je dostatan za sadašnju strukturu, ali je nedostatan za naše želje da se najmanje udvostruči broj istražitelja na terenu koji će ići i tražiti grobnice. Taj budžet od tri miliona KM nije dovoljan. Milion otpada na plaćanje smještaja posmrtnih ostataka osoba koje nisu identificirane u 12 mrtvačnica u BiH. Jedan dio se odnosi na finasiranje rada entitetskih tužilaštava.
Bili ste često svjedok iskopavanja posmrtnih ostataka iz grobnica. Šta je ono što je na Vas ostavilo najviše traga? Kako je gledati kosti svih tih ljudi, znajući kako su ubijeni? Šta ste sve pronalazili?
Nepravično bi bilo izdvojiti bilo koju priču, 28 godina znači da čovjek otvrdne, čak i na te priče koje razaraju ljudsku dušu, ljudski um. Kod mnogih ljudi u podsvjesti, čak i nakon 28 godina, živi nada da je možda preživio, majke nalaze različita opravdanja zašto neće da se javi, ne smije, boji se… Izdvajam ono na šta nisam otvrdnuo. Ni ja, ni niko se ne može navići da su ubijana djeca. Nije pošteđeno ni novorođenče, beba rođena na betonu hale u Potočarima, koja je udahnula život i za nekih 30-tak sekundi izdahnula, ubijena. Lično sam radio na ekshumaciji te bebe.
Strašno je da su holanske vlasti za koje je odgovoran Holandski bataljon stacioniran u Potočarima, a koji su formirali grobnicu sa pet ili šest žrtava bošnjačke nacionalnosti, šutili 20 godina.Trebao im je PTSP da pokažu tu lokaciju.
Postavljate sebi po stotinu puta pitanje zašto djeca?
Nađeš neki razlog kad muškarac ubije muškarca, vojno sposobnog, iako među tim vojno sposobnih 85 posto njih su bili civili bez oružja, uniforme, bez ikakve nakane da se ikome suprtotstave, jednostavno odvedeni i ubijeni. Teško je i tu dati odogovor.
Ali, kako razumjeti kad neko ubije dijete od deset mjeseci mjeseci, pa ga stavi na traktor zajedno sa leševima odraslih, upali ga, vozi se sat vremena daleko od mjesta ubistva, pronađe u šumi neku prirodnu jamu. Ostavi kamion jer ne može prići, pa uzme tijelo bebe od deset mjeseci, korača s njim, pa dođe iznad jame i baci tu bebu.
Govorim o jami Lanište u Općini Ključ, koja je uska, i onda sluša kako pada dijete. Nema odgovora!
Najradije bih rekao da nije ljudsko biće, ali ako nije ljudsko biće, onda neće nikad dobiti zasluženu kaznu. To je monstrum, on je svjestan svojih postupaka, to radi proračunato, ali zašto mu je um na taj način izopačen, ili je oduvijek bio takav, ne znam.
Kako komentirate to da zločinac Karadžić kojem je Hag presudio doživotni zatvor, još nije prebačen u neku od zemalja gdje će i služiti kaznu?
Pročitao sam nedavno da se ljudi šalju u zemlje prema vlastitom izboru, da sami ratni zločinci biraju destinacije, putem svojih advokata se raspituju o uslovima, gdje su najliberalniji propisi u pogledu prijevremenog oslobađanja, uslovnih otpusta. Pročitao sam da u jednoj državi, mislim Francuskoj, postoji opcija uslovnog odpusta za doživotnu kaznu. To je poruka da bi se ovi koji su osuđeni na doživotni zatvor se jednog dana mogli vratiti u sredinu u kojima su činili strašne zločine.