Prije dvadesetak dana u Mostaru je umro tihi i staloženi gospodin Arif Tiro, jedno od preko šest stotina djece, siročadi, koji su na današnji dan, 31. oktobra 1943. godine, u prohladni i kišni sumrak došli vozom spasa u Mostar. Tada sedmogodišnji Arif je došao sa svojim šest godina starijim bratom Edhemom i desetogodišnjom sestrom Hasibom. Arifa, iz sela Ostovo, opština Borike, kotar Rogatički je u svoju porodicu primio Mustafa Hrvić, sin hadži Osmana Hrvića, hatiba i dugogodišnjeg imama džamije hadži Ali-bega Lafe na Pijesku u Mostaru.
UMRO JE JEDAN OD SIROČIĆA IZ VOZA SPASA
Prije dvadesetak dana u Mostaru je umro tihi i staloženi gospodin Arif Tiro, jedno od preko šest stotina djece, siročadi, koji su na današnji dan, 31. oktobra 1943. godine, u prohladni i kišni sumrak došli vozom spasa u Mostar. Tada sedmogodišnji Arif je došao sa svojim šest godina starijim bratom Edhemom i desetogodišnjom sestrom Hasibom. Arifa, iz sela Ostovo, opština Borike, kotar Rogatički je u svoju porodicu primio Mustafa Hrvić, sin hadži Osmana Hrvića, hatiba i dugogodišnjeg imama džamije hadži Ali-bega Lafe na Pijesku u Mostaru.
Mustafa se školovao u Istanbulu i Mađarskoj gdje završio pravo. U više mjesta je radio kao kotarski predstojnik, a 1919. se vratio u Mostar i oženio se osam godina mlađom Dutkom, kćerkom hadži Ibrahima Slipičevića, potpisnika Mostarske rezolucije iz 1941. godine iz Srednje ulice. Mlada u miraz dobija kuću u Zaliku u čijoj bašći je bio poznati Djevojački izvor vode sa kojeg je napajan znatan dio Mostara.
Tako je mali Arif u sumrak prije 78 godina ušao u kuću kod Djevojačke česme i postao brat Halduna-Lea (kasnije poznatog fudbalera i trenera FK Velež) i ostale djece. U porodici Hrvić Arif je bio dvadeset i jednu godinu, sve do ženidbe 1964. godine sa Zehrom Dželilović iz Donje mahale. U braku dobijaju tri sina, a dva sina nose ista imena kao i sinovi Halduna, koji je po igraču Hajduka Lemešiću dobio nadimak Leo.
Arif je završio tipografski zanat za mašinistu visoke štampe, zatim dobija stipendiju i završava srednju grafičku školu u Zagrebu, a 1961. godine odlazi na studije, ponovo u Zagreb, gdje diplomira. Sve do penzionisanja radio je kao tehnički direktor Štamparije u Mostaru. Kao što je njega prihvatila porodica Hrvić, tako je Arif školovao i odgajao svoga šuru, Nijaza Dželilovića.
Sa Arifom sam proveo više dana u razgovoru, bilježeći njegova sjećanja. Jedan detalj, koji oslikava dječju otvorenu dušu i ljubopitljivost, posebno me kosnuo. Kad je Arif sa sestrom i tri brata bježeći kroz snijeg 1943. godine najzad našao spas u Sarajevu predstavnici Merhameta su svakoj izbjeglici dali po šaku suhih šljiva, a Arif je svoje odmah prebrojao. Poslije 77 godina jasno se sjećao da je šljiva bilo tačno devet! Rahmet ti duši Arife.
Ahmet Kurt