Kraj januara 1978. godine. S raspusta autobusom iz Žepe prema Rogatici. Snijeg, poledica – katastrofa. Putnika i kojekakvih vreća taman za duplaka. Na svakoj krivini poneka kesa spadne sa police nekome na glavu. Ja sam nekako ugrabio mjesto u Žepi i čvrsto među koljenima držim pletenku rakije – desetak litara.
OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Autobus u provaliji
Kraj januara 1978. godine. S raspusta autobusom iz Žepe prema Rogatici. Snijeg, poledica – katastrofa. Putnika i kojekakvih vreća taman za duplaka. Na svakoj krivini poneka kesa spadne sa police nekome na glavu. Ja sam nekako ugrabio mjesto u Žepi i čvrsto među koljenima držim pletenku rakije – desetak litara.
Vozač se znoji, usporio i nit’ govori, nit’ romori. Strah zagospodario autobusom, tzv. grobna tišina. Jednu prilično oštru krivinu u Stupnom dolu nismo savladali. Dobili smo „skije“ i pravo u provaliju.
Na desnom boku smo klizili 30-40 metara, a meni se činilo kao da je počeo treći kilometar. Autobus se zaustavio, a počela vriska. Rijetko je ko ostao na svom mjestu, a šljiva, jabuka i krompira razasuto od haube do sećije. Prizor za smijeh i plakanje. Moja pletenka sa rakijom čitava. Zezali su me: „Da ti je bio pekmez, prefarbao bi autobus u crveno!“
Moralo se sa Brezove Ravni u Žepu pa bilo klizavo ili ne bilo. S lancima ili bez. I dan danas se nakostriješim kad mi na um padne vozačevo manevrisanje nekoliko puta da bi savladao Ljubomišku krivinu. Umjetnost i rizik. Dva metra autobusa visi u zraku – pa ti ostani pametan.
Blago Ljubomišljanima, odoše kući, okutarisaše se kaskaderstva. Još hajirli da potrefi preko Rimskog mosta, preuzak, sreća pa su pozadi dupli točkovi.
Imali smo neku posebnu nafaku, nikad katastrofe, a postojali su idealni uslovi. Očigledno da nas je Allah čuvao za neko drugo iskušenje. /szž/