Dok smo se penjali uz stepenice sa rukama podignutim kao znak da se predajemo (djeca od 6,10,13,15….. godina se predaju) ispred mene je išao moj otac. Okrenuo se samo na tren i kao da je znao da je to poslednji put da se vidimo. Taj pogled je ostao duboko u mom srcu, mojoj duši i mada sa godinama zaboravljam mnogo stvari,taj pogled nikad zaboraviti neću.
Tog dana smo poslednji put vidjeli svoje očeve
Bio bi to sasvim običan junski dan da oko nas nije vrebalo zlo.
U rano jutro neko je sa prozora vidio da su vojnici proveli dvojicu komsija muslimanske nacionalnosti prema njihovim kucama i vratili su se ubrzo.
Nikome nije bilo jasno šta se dešava.
Granate nisu taj dan padale kao inače pa smo sjedili u haustoru i igrali magaraca.
Nije mi bilo pravo jer sam gubila i ispadala magarac po ko zna koji put misleci da je to nešto najgore što može da mi se desi.
U kuću smo ušli da ručamo,krompir i neko meso. To je bio naš poslednji zajednicki ručak.
Oko sedam sati u haustor je u papama utrčala neka nena i rekla :bježite,jutros su sa našeg ulaza četnici odveli sve a ja ih molila da me ostave jer kao ne mogu da hodam.Ostavili su me ali su rekli da ce doći ponovo do mraka.
Nekoliko njih je odmah pobjeglo,u papucama,bez ičega.
Oko osam sati počele su padati granate oko zgrade kao nikad do tad,ali kratko-nekih15-ak minuta.
I odjednom,tišina koja postala glasnija od bilo koje buke.Nakon toga nečiji glasovi oko zgrade.
Strčali smo ispod stepenica u suterenu, u mrak.Rafalna paljba je sasula staklo na ulazu i taj zvuk lomljenja stakla je nešto što je tokom cijelog rata u meni budilo strah čak I veći nego kad padaju granate.
Prvi glas:hoćemo li dole ili gore?
Drugi glas:nisu oni gore sakrili su se.
Prvi glas:haj’mo onda dole
Drugi glas:baci prvo bombu pa onda.
Prvi glas :hajde prvo siđemo
Drugi glas:baci bombu.
Vidjeli smo njihove sjene, čuli glasove ali oni nas nisu jer smo u mraku.
Ali ako bi bacili bombu ko zna sta bi bilo.
Komsija Nazif je stavio ruku na moj usta da ne bih počela vristati jer je vjerovatno vidio koliko sam uplasena.
Odjednom je jedna nena rekla:nemojte,ovdje su samo žene i djeca.
Ono što je uslijedilo je nemoguce opisati. Svako od nas je u sebi preživljavao najgore strahove i mozda bi neki film u kojem bi svako od nas dobio dovoljno prostora da ispriča te osjecaje mozda mogao dočarati samo mali djelić te strahote.
Počeli su nam psovati,balijsku majku,vrijeđati nas…
Dok smo se penjali uz stepenice sa rukama podignutim kao znak da se predajemo (djeca od 6,10,13,15…..godina se predaju) ispred mene je išao moj otac.
Okrenuo se samo na tren i kao da je znao da je to poslednji put da se vidimo. Taj pogled je ostao duboko u mom srcu, mojoj duši i mada sa godinama zaboravljam mnogo stvari,taj pogled nikad zaboraviti neću.
Pred zgradom su stajali naoružani četnici I vrsili razdvajanje muskaraca od žena I djece.
Među nama je bila čak I jedna beba koja se rodila prije nekoliko dana.
Među muskarcima je bio i jedan stariji čovjek sa štakama (bio je povrijeđen).
Baš smo predstavljali opasnost?!
Muskarce su vezali,neke udarali…
Zlo je bilo živo i moglo se ,imam osjećaj dohvatiti rukom.
I onda,jedna Selma koja je bezuspjesno molila da joj ne udaraju oca počela je naglas učiti sure koje znala.
Majka joj je govorila da prestane,ali ona nikoga nije čula.Gorjele su dvije vikendice,padao je prvi mrak,četnici su uništavali porodice a njeno “E´ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm.
Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm ” je prkosilo velikom zlu.
Tog dana smo poslednji put vidjeli svoje očeve.
Nas su odveli u logor a njihova tijela smo pronasli nakon osam I po godina zahvaljujuci preživljavanju Feridu Spahicu,covjeku iz grupe koja je streljana prije rogatičana.
Na posmrtnim ostacima pronađene su rupe od metaka-strijeljali su ih.
Ostali su neki dijelovi odjeće. I to je sve.
Ukopani su u Vlakovu,zajedno kako su i umrli.
Nikad niko nije odgovarao niti ce mada svi znamo ko su ljudi koji su nas zarobili a njih odveli.
U pravdu ovozemaljsku ne vjerujem ali ima onaj gore koji sudi.
E´ūzu billāhi mine-š-šejtāni-r-radžīm.
Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.¹