Krajem sedamdesetih godina “pilavi” u žepskoj regiji su bili dopunjeni i “gađanjem nišana”. Okupe se ljudi sa puškama dvocjevkama, najčešće “ruska horozuša”, i traži se najbolji strijelac – nije bitna nagrada, već o kome će se pričati da ima najbolje oko i najmirniju ruku – sve do narednog pilava.
OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Gađanje nišana
Sjećam se, iza moje kuće oteg’o se proplanak, na kraju povelika kruška baljača koja je zadužena da drži metu, nešto dalje Biča-strana – živi kamen, a dvadesetak metara udesno gromila za koju se krio povjerenik za gledanje i bilježenje pogodaka.
Petnaestak naherica od Plana do Kruševa Dola. Puno humora i taktiziranja sa municijom. Ona sitna “zečija sačma” ne može ni da dobaci (80 metara), “međeduša” promaši i krušku, najbolja je “devetka” podosta kuglica, a odleti daleko.
Pričali su da je ponajbolji bio neki šumar Sejfić sa Stoborana, a ekipno Podžepci.
Baljaču sam izrez’o u drva. U kori sačme kao mrava, ali lanac nije varničio – olovo je mehko. Nema pilava, nema kruške baljače, ostade samo ofucani slogan – bilo nekad u mom zavičaju . .