Jos jedna posjeta povratnicima. Ovaj put je Zambi bio u Tusinama. Evo o cemu nam ovaj put prica.
Subota je 19 April. Dan je suncan i lijep. Povjetarac nosi behar,i suho lisce. Ja kao i uvjek vikendom na selu.Odmaram dusu, uzivam u proljecu, beharu,cvrkutu ptica. Gledam gore prema Jacenu a na visini kruze jastrebovi i cekaju momenat da u brisucem letu uhvate plijen. Gledam ih i kontam, gore nemaju sta uloviti. Gledajuci ih i slusajuci njihov povremeni pisak, odlucih otici u Tusine. . Ali odoh prvo na Jacen pa cu onda odluciti da li cu u Tusine niz Bukovinu ili okolo putem na Vranice pa u Tusine.
Ovoga puta krenuh sam jer moj Nermin ostade kod nane da joj pomogne cuvati ovce i jagnjadi.
Krenuh polahko uz brdo i izadjoh na Kosu. Cujem dolazi pucanj odnekle sa Pljeska. Lovci pucaju a cujem i lavez pasa. Idem polahko putem koji je skoro zarasto. Preskacem hrastove koji su od silnog vjetra popadali po putu. Ko ce znati kad su popadali.Iduci, naviru mi sjecanja. Ovaj put nikad nije bio pust. Uvijek si mogao nekog sresti, a sada????
Prodjoh ovih 200 metara do stadiona, mjesta gdje je raja iz Brcigova i sa Jacena igrala lopte. Dragi Boze nema nikog osim breza koje su se poredale pored stadionu kao svjedoci da je ovde bio zivot. Idem dalje kroz sumu i u narednih 50 metara providje se crveni krov od novosagradjene kuce. Kuca je od povratnika Edina -Ede Aganovica, a odmah desno je mezarje. Mezarje Aganovica i Smajlovica. Proucih Fatihu svim rahmetlijama .Stojim pored mezara Sacira ( Ibre) Smajlovica, mladog covjeka koji izgubi zivot nesretnim slucajem medju prvim na samom pocetku rata. Koliko me sjecanje sluzi maj ili juni 1992 godine. Gledam mezar a sjecanja naviru. Samo sto su dzematlije pocele da zatrpavaju mejt rafali sa Borca iz okoline ,ljudi polijegase na zemlju ,nastade panika. Ljudi se razbjezase niz bukovinu prema Tusinama. Vratise se u sumrk i obavise ono sto nam je po serijatu obaveza.Ta slika mi ne izlazi iz pamcenja uz razmisljanje iz kojeg se postavlja pitanje, jeli moguce da ima takvih umova ,da li je njima ista sveto, o dragi i samilosni Boze?????
U tom razmisljanju, u nekom bunilu ja sam okrenuo niz put na Vranice. Kad dodjoh na raskrsnicu upitam se sto ne sidjoh niz Bukovinu jer tim pravcem sam za pet-sest minuta u Tusinama kod Hadzije Smaila-Smaje Alagica. Dragi Boze, bas svaka stopa ove zemlje te asocira i podsjeca na ljude koji ni krivi ni duzni dozivjese pogrom. Poubijani na zvijerski nacin. Predamnom slika zivog stita. Ne mogu dalje, sjedoh i zapalih cigaru, jednu, drugu. Ko zna kako dugo sam sjedio? Iz tog bunila me prenu sirena iz necijeg Golfa. Ljudi me poznaju a Bog me ubio ako znam ko je. Ja mahinalno digoh ruku, pozdravih i kazem sam sebi,Tobe JARABI-Tobe Stakvrlah. Dodjoh sebi, krenuh uzurbanim korakom izlokvanim putem. Stigoh u Tusine. Silazim pred kucu naseg povratnika kojeg nasa starija generacija sigurno poznaje. Dodjoh pred vrata Hadzi Smaila-Smaje Alagica, viseg medicinskog tehnicara. Hajde hajde Zambi, koji vjetar tebe donese. Doceka me Hadzija na ulaznim vratima. Nazvah Sellam pa ukratko objasnih razlog svog dolaska.
Bujrum, Bujrum nema problema.Dragi Hadzija kako zdravlje? Kako prolaze povratnicki dani ?,Kako se zivi?Bogu sucur, hvala Allahu na njegovom davanju dobro, Zivim normalno u svom rahatluku i u svom dobru.
Sto se tice povratnickih dana idu polahko ali sigurno. Vidis i sam, ovde se uvjek ima sta raditi. Babo Nezir, iako ima 80 godina , povazdan je za ovcama. Sucur Bogu zdravlje ga jos dobro sluzi. Eto on svaki dan cuva 53 brava( ovce). Masala rekoh ,jasta nastavlja Hadzija Smajo. Vratili smo se 5 maja 2002 godine ovde na ledinu,ali dragom Allahu hvala, 10 oktobra iste godine uselili smo u novosagradjenu kucu.
Dragi Hadzija reci mi gdje tebe zatece rat i kako prodje kroz tu oluju?????
Pogleda me pa duboko udahnu a onda progovori.Ovo balkansko ludilo me zateklo prvo u Hrvatskoj. U Sibeniku ,a onda nekako se izvucem i dodjem u Bosnu, u Banja Luku. Ko velim ovo je kratkog daha ,smirice se strasti ,kome je do rata? Ali jes djavola, potrefi me nastavak tog ludila u Banja Luci a kako sam otisao iz Banja Luke i otisao u Travnik to je duga i teska prica. Prikljucih se Armiji BiH u Travaniku odmah s pocetka rata. Bio sam u sanitetskoj sluzbi. U Kruscici kod Viteza sam bio tesko ranjen, govori mi Hadzija i pokazuje desnu ruku sa kojom ne moze nista raditi, ali to je ljudina vedrog duha, pun zivota. Ne dozvoljava on sebi vrijeme za tugu i samosazaljenje .Gledam, u kuci je sve na svom mijestu, cisto ,uredno,pedantno dok nam je pravio kafu. Dragi Hadzija, vidi ove ljepote, mogli bi kahvu piti i na avliji za hastalom. Hocu da vidim tvoje zumbule. Pa kad hoces, hajmo. Sjedosmo za hastal. Gledam u dolini magistralni put kroz Kukavice. Fino se vidi vila 1.0.2 ,plastenici nasih povratnika Caneta Dizdarevica. Polahko se vracam sebi od teskih trenutaka koje dozivljeh prije 40 minuta.
Sipa Hadzija lijevom rukom kahvu a osmijeh mu na licu. Vidis progovara ova ljudina :”Odem ti cesto u carsiju pa onda prohodam do bolnice i nazad. Zna se desiti da nevidim nikog poznatog pa mi i tesko padne, pogotovo na vas Rogaticane sta uradiste od svojih babovina i djedovina .Ma nismo svi, prekidoh tu temu ali hadzija se neda pa nastavlja. Zao mi je sto stare rogaticke familije odose. Odose ljudi maltene glavom bez obzira .Hadzija molim te hoces li mi reci kad si obavio Hadz, prekidoh ga .Dragom Allahu hvala 1994 godine. Bas one godine kad sam bio ranjen .Vidim hadzija da si rekao svoje misljene o Rogaticanima sto su otisli ali bih te zamolio da porucis nesto nasim Rogaticanima koji su rasuti po cijelom svijetu ?
Eto kazes po cjelom svijetu ,jasta, da nevaljaju kao ljudi nebi ni bili . Neka im dragi Allah prosvijetli ,dadne Beriket i napredak. Nek su mi zivi i zdravi a ono sto nisu uradili kao ovi prvi neka dodzu i obnove svoje domove. Amin.
