Sve ko nebih ali evo opet se latih ove tehnike i kontam ko i ona je dobra kad se insan zazeli s nekim svojim proeglenisati.
Valjda ona cetri odgovorih ali mi hin onaj sto hin zada jos ne pregleda i ne znam prodjoh li. Da se bogdo vako brinuh u skoli, ali da je pamet do kadije ko od kadije? Ko ljeto pa haman da svi mi i neimamo plaho vakta za tipkanje ali me natjera nesta sto, dok Kemi odgovarah na zadata mi pitanja, prodje pa ne napisah. Bi mi u glavi dok tavrljah onim mi dragim stazama i dok ih gledah onako tuzne od njihovog ugursuzluka. Ko da se vrtim po njima jos dok bijah maksum ono dok nebi asfalta .I eto tako sijetih se necega cega sam jedva ceko da se kotarisem.
Pantole sa tregerima.
Ama nista mi mrze nije bilo od njih. I to jos krojene rukom matere mi, pa po njenoj volji i sivene. A jos ako su zakrpljene. Takav vakat bi, te se djeca za igru nisu plaho riktala ni oblacila. “Haj sta mu fali “vikali bi”Ma nece na igranku. Da ga nebih jos i za ulicu oblacila. “Ama samo da izadjem pa makar i u njima. A oni tregeri vazda smetaju. Ma smako bih ih ja ali spadose pantole a u gacama nemogu. I sta drugo do da trpis. Spodbijes felgu i kuku pa onom kaldrmom zaklepetas i to jos trkimice. I bas kad zahoris onaj jedan od tregera ti spadne, te rukom nemeres nista i dok onom drugom ga zadignes pobijeze felga. Udari od cije tarabe, iskrivi se onako istrosena i izgubis jos jednu dragu igracku. Valja se nacekati da drugu saletis. Cuvase ljudi biciklo, sto ga mi tockom zvasmo ko najskuplja kola sto neki cuvase. “Daj jedan krug ispod sipke ,”jer preko nemere. Satra ono sto ce ti citav zivot trebati. Najvise i najlakse bih smuho komsiju mi Micurina, tako smo ga zvali. Ejubovog. Onog najmladjeg. Helem onako iskrivljen po onoj kaldrmi pocnes da vozis a opet od onog treskanja jedan od tregera spadne te ti opet smeta ruci kojom cvrsto stisnes guvernale. Sta drugo vam da stanes da ga popravis ali ha si stao gotovo vozanje. Ispuco si svoju redu.
A jesi li ti Kemo igro kad lopte u njima? Zaigra se onako sa onom gumenom, pa jos ako si na mahali i po onoj kaldrmi, ona tambura i niko da je stigne. I taman kad si se dokopo da je mozes piknuti neko za onaj treger povuce pa zavrsis na dupetu i sa jos jednom flekom na pantolama. Haj sto zimi pa preko obuces dzemper, te hin obuzdaju ali ljeti.Kratke a sa tregerima. Nemere jadno celjade poslije citavog truda koji ulozi da se dokopa tudje dzenarike, ni u njedra natrpati.A volio bi da sam mogo kad se vec ispeh da natrpam, pa makar se i majica razvukla. Drago bi u kradju otici pa makar i zarudaka nabro. I turgulje sam volio. A one onako krupne a ruke male. Sto mi nisu one pantole do pasa? Mozda su nam bas zbog toga matere i oblacile? I ako si u zijanu nije velik. Sta su one maksumske rucice i sta moze u njih stati? Pa ni dzepova kolko hoces puta nemaju. Lakse hin skrojiti. “Sta ce mu nema para?”
“Bogami ni ja svom nisam”vele jedna drugoj. A sto su u marisani smetali, e to insan nemere opisati. Ma nista nije kontra tebe ko tregeri. Sreca pa i u drugog bise. Ako nemas nista drugo, imas tregere. Smakni mu hin i koda je bez ruku. Ako bi propustio da mu slete niz ruke, spadnu pantole te se sam saplete i onda je donji. Cim bi ga povalio ti si pobjednik i mara zavrsena. A mozda su i zato bili tregeri?
Gurah i durah tako par godina. I u skolu podjoh i desi se ono sto i dan danile pamtim. Dan pijacni. Ponedeljak. Veliki pazar. Pun donji dio mog kraja, sto ga Hajvanskom zvasmo, mahluka. I naravno ono sejtana iz mahale medju njima. Provlacimo se izmedju hajvana i insana i ko eto i mi tu nesta deveramo. Nabih na nogu naku najlon kesu, onu bez rucki i providnu ali mi nesta suhveli bi. Sageh se. Vidim da je u nju neko svasta guro. Odem u kraj da me ko ne vidi i otvorim. Papira nakih s muhurovima, zdrastvena, plava kuverta previjena napola i maramica svezana. Aha. Moja je nena vako zamotavala susanj. Odvezem…lova. Nakih sest hiljada onovaktasnjih. Sve ostalo gurnem u onu istu kesu i poturim da ko drugi nadje, pa ako hoce nek trazi cija je i nek je vraca a ja pravo carsiji. Udjem u Ciminu prodavnicu i pravo pantolama. Tacno sam znao dje stoje jer mati bi cesto u nje kupovala a meni oci uvijek na njima.”De mi ovog duple sirine za dva kata. Stavi i ovo za nogavica. A ja nikad ne upitah mozel i pantole. Neznam sto al nisam. A sad i nemoram pitati. “A znal ti Pemba za ove pare? “Propade mi radost jer zadrza lovu a ni pantole ne dade. “Ja cu joj ovo vratiti” dodade dok izlazih. Uhu. Jos cu i degenjek fasovati.
Istog istovetnog dana odma iza posla dodje ko na kafu a ja u sebi dumam. Kud si potrcala ko na mustuluk. Halalio bih joj hin samo nek ne kaze. E to nemere biti. Dje ce Cima to uraditi? I dok se onko fol u avliji igram sa nakim kladicama zacuh mater kako zove u kucu. “Otkud ti ovo? “Bolje sve reci mozda i ne fasujem. Sve rekoh. I gdje sam bio i gdje sam naso i skim sam bio. Sve osim kese . Rekoh samo za maramu. “Ma otkud ja znam cija je”. Branim se. I posle po sahata mustranja nemade mati kud vec se pomiri sa svim. Ni fasovo nisam. A sutra za ruku i odvede me kod Cime. “E biraj koje ces. “Ja moje radosti. Jos mi i nakih majica uze i za zime dzemper sa nakim kamionima po sebi nacrtanim. Plav. Ma dzaba ti sve obukoh pantole bez tregera. Necu ni da ih skinem. Odma iz radnje hocu u njima. Idem i koda citav dunjaluk u mene gleda. Srecem kroz mahalu jarane sa tregerima i zakljinjem se da vise nikad na mene nece. I fala Bogu nisu.
A mozel se moj Kemo sijetiti kad se on kotarisa tregera? Nije onih od lastike sto hin ponekad natakari i poslije , vec onih.Onih sto nam smetase. Sijecal se on felge? I kladica sijecal se? I makare mozda.
De ti meni na cetri odgovori.