Sa zadovoljstvom pisem o covjeku, Rogaticaninu, koga poznaju svi oni koji su u Rogatici zivjeli. I ne samo oni, jer nas Hari je poznat ne samo na ovim prostorima nego mnogo sire. Veci dio svog zivota je proveo na tockovima, krecuci se po bivsoj nam drzavi Jugoslaviji ali i izvan njenih granica. Hasan Musanovic – Hari je rodjen 21.06.1935. godine u Rogatici u Podhridu. Kao sestogodisnjak je docekao Drugi svjetski rat i dozivio sve ratne strahote. Ratni vihor nije postedio ove prostore pa je Rogatica posebno stradala te prve ratne 1941. godine. Bio je prisiljen da sa porodicom napusti Rogaticu i ode u muhadzirluk u Sarajevo. Ratna zbivanja i neimastina su ucinili da Hari prakticno nije imao djetinjstva.
Vec od malih nogu, silom prilika , je naucio da se kroz zivot mora boriti i da se nista ne dobiva na tanjiru. To zivotno iskustvo i ono sto je naucio kao mali djecak je ostalo u njemu i do danasnjih dana. Zavrsetkom rata, 1945. godine, Hari se vraca u porusenu Rogaticu na zgariste. Poslijeratna neimastinja je ucinila da djeca veoma rano sazrijevaju i ukljucuju se ravnopravno sa svojom porodicom u borbi za goli zivot.
Vec 1949. godine uci Hari svoj prvi zanat. Kod rahmetli Asima Dorovica, u kovacnici, cija je lokacija bila otprilike na mjestu hotela Park u ulici koja se i zvala Kovaci, radi Hari kao segrt i priprema se za buduci poziv kovaca.
Poslije zavrsenog zanata odlazi na odsluzenje vojnog roka u Bajmok. U vojsci je sluzio u autojedinici ne sluteci da ce taj novi zanat vozaca obiljeziti njegov zivot. Po odsluzenju vojnog roka zaposljava se u jednoj gradjevinskoj firmi kao radnik. Tada je bilo vazno raditi i zaradjivati za zivot a najmanje je bilo vazno hoce li se raditi i ono zasto se svaki covjek u mladim danima priprema. Od sudbine se ne moze pobjeci pa tako ni Hari nije mogao pobjeci od volana. Na gradilistu je bio parkiran kamion koji je smetao a vozaca nigdje na vidiku. Poslovodja onako nervozan je upitao umije li iko ovo cudo skloniti. Hari je sjeo u kamion i od tada ce citav svoj radni vijek provesti na tockovima sve do penzije u koju odlazi 1990. godine.
Za svog radnog vijeka je Hari presao preko 3 miliona kilometara vozeci po citavoj Evropi a jednim dijelom i u Aziji radeci kao vozac u Iraku.
Rijetki su oni koji nisu imali priliku da se voze sa Harijem. Zbog svoje komunikativnosti i snalazljivosti su svi trazli Harija kada bi se planirale ekskurzije. Zbog toga je on najcesce vozio vanredne linije i veoma kratko se zadrzao na redovnim linijama. Hari nije bio samo vozac nego je nastojao da svojim putnicima bude i turisticki vodic. Uvijek je pored njega bio spreman mikrofon preko kojeg je objasnjavao u toku voznje znamenitosti krajeva kroz koje se prolazilo. A znao je mnogo toga. Sa tim znanjem se ne bi postidili ni profesionalni turisticki vodici. Mikrofon nije sluzio samo za informacije vec je vrlo cesto upotrebljavan za pjesme , viceve i anegdote. Cesto je Hari i sam pocinjao sa pjesmom pa je raspolozenje u njegovom autobusu bilo uvijek na nivou. Na nasem forumu sam vec pisao o mom jednom putovanju sa nasim Harijem. TPR je ucestvovao u Ohridu na Saveznim igrama motorne industrije Jugoslavije. Njegova originalana ideja je bila igranje utakmice na Kosovu polju izmedju ozenjenih i neozenjenih. Iznenada je stao, iz svog faha izvadio fudbal i zacas se zametnuo okrsaj na bojnom polju.
Slicnih situacija je na njegovim putovanjima bilo bezbroj. Hari posjeduje mnoga odlikovanja koja je u toku svog rada dobio za svoj predani rad. Izmedju ostalih i Orden rada.
Dugi niz godina je radio u rogatickom Tehnotransu a 10 godina je vozio za Unis-turist po citavoj Jugoslaviji od Triglava do Djevdjelije. Kroz svoj rad je imao priliku da se upozna i kontaktira sa poznatim svjetskim licnostima, sportistima i glumcima kao sto su Mira Stupica, Kirk Daglas , americka reprezentacija u zenskoj kosarci itd. Bio je veoma trazen vozac za vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu 1984. godine. Tada je Hari pokazao, pored radnih sposobnosti, jos jednu vrlinu koja krasi ljude. Nasao je novcanik pun dolara i kreditnih kartica. Vratio je to u pres centar a posto je taj novcanik bio jedne americke novinarke to je siroko publikovano, pokazujuci gostoprimstvo i postenje Bosanaca. Osvjetalo nam je obraz i ucinio da u ocima nasih gostiju budemo jos veci.
Hari je bio i veoma aktivan sportista. Nalazio je vremena i pored cestih odsustvovanja da se aktivno bavi sportskim aktivnostima. Igrao je za rogaticki kosarkaski klub Partizan u samim pocecima zajedno sa rahmetli Kasimom Lihicem, rahmetli Galibom Hasecicem, svojim bratom Harisom. Igrali su u to vrijeme sa Bosnom, Zeljom , banjoluckim Borcem, tuzlanskom Slobodom itd. a nagrada u to vrijeme za pobjedu je bila zvrk pite i serbe.
Na proputovanju je uspio dovesti americku reprezentaciju u zenskoj kosarci, koja je odigrala egzibicioni mec sa nasim zenskim kosarkaskim klubom. On je bio svestran i njegova posebna ljubav je bila odbojka. Cesto je isao u Focu gledati tada vec uspjesni focanski odbojkaski klub Maglic. Imao je mnogo prijatelja iz tog sporta a medju njima i poznatog sportistu Boru Jovica.
Kao i mnogi iz njegove generacije docekao je Hari i drugi rat na ovim nasim prostorima, agresiju na BiH 1992. godine. Ponovo je sve unisteno sto je godinama sticao i gradio. Sa porodicom je prosao kroz rogaticke logore i logor u Batkovicima. Pa i pored toga Hari je uspio ponovo steci dovoljno da se moze normalno zivjeti. Cak i u ovim poznim godinama ne moze da miruje i uvijek je u pokretu. Zivi sa porodicom u Njemackoj u gradu Bönen.
Hariju zelimo dobro zdravlje i da mu se ispune sve zelje koje pozeli. Zasluzio je to nas Hari.
