Sve se nesto vracam u vremena kada su ljudi zivjeli bez stresa. Mozda je to prvi znak starenja, kad se covjek pocne osvrtati nazad.Ja kurazim sam sebe da to nije to, nego eto hocu da ispricam nesto dozivljeno a mozda bi moglo biti intresantno mladjim generacijama. Da vide cemu smo se to mi ibretili , mada to sada iz ovog danasjneg ugla tehnicke razvijenosti izgleda smijesno.
Prije se ljudi nisu puno interesovali za dogadjanja osim onog sto se desava kod prvog komsije ili malo dalje.Sta se desavalo u svijetu rijetko je ko znao a i nije mogao ni znati. Novine su bile rijetkost. Pa i kad bi se doslo do njih koristile su se visestruko. Prvo bi se citalo a posto je bilo medju tadasnjom populacijom puno nepismenih onda se morao i naci neko ko ce citati.Nerijetko bi se skupilo vise njih a vijesti stare i po godinu dana su tada bile vijesti. Kad bi se novine iscitale onda bi posluzile za pakovanje. U njih se sve i svasta zamotavalo a onda onaj koji bi posiljku primio , prvo sto bi uradio je to da dlanovima dobro ispegla vec malo poguzvanu novinu. I sada bi se ponovo nastavilo sa citanjem sa nista manje interesovanja. To bi trajalo sve dotle dok se ne bi u njih upakovale gurabije ili nesto slicno pa bi onda poprimile masnocu i ne bi bile zgodne za citanje, ili kad bi dosle do ruku nekog strastvenog pusaca kome su upravo nestali papirici za smotati. I to bi bio kraj novini a da ne govorim koji je vakat prosao od njenog stampanja.
I onda se pojavilo cudo tehnike. Haber kutija koja svira i prica. Radio kao prvo sredstvo masovnog i javnog informisanja i zabave. U to doba su bili rijetki oni koji su ga imali. Narod bi se skupljao po sijelima da bi slusao vijesti. Tu se cak mogao cuti i „Glas Amerike“ od Grge Zlatopera pa se narod , ne obracajuci vise sta se desava kod komsije , poceo baviti pomalo i svjetskom politikom. Komsije bi cesto pitali Hasanagu, koji nabavi medju prvima “Kosmaj” (marka radioaparata), sta ima novog na dunjaluku a on bi sav vazan odgovarao :
“Nije dobro moj Huseinaga, nije dobro! Hladni rat a i ovi Amerikanci se nesto uzhajlazili pa se sa Rusima prepiru. Bice opet rata moj Huseinaga , ama od ove sile se nece vise imati kud bjezati.”
I tako bi narod eglenisao, a slusale bi se i pjesme u emisiji “Po zeljama”. Kako su se u to doba zelje izrazavale nije mi bas jasno. Bezbeli jedino “postom” (knjigom ,pismom) , jer telefona je tada bilo samo kod nacelnika po opcinama. Pjevao rahmetli Zaim , Sajo uz pratnju rahmetli Serbe onako uzivo. Kakve ploce i CD-ovi . Bujrum uzivo pa ako si majstor pokazi. A da bi se zapjevalo uzivo valjalo se pred raznoraznim autoritetima dokazati.
Jedan dan moj babo rahmetli donese nakav paket. Svi se sjatismo da vidimo sta je , kad ono radio. Nov novcat EI Nis sa puno tipki i jednom lampom naprijed. Ta lampa prvo svijetli i ,sto ti je bilo cudo tehnike, kad zazeleni to je bio znak da se ugrijao i samo sto nije prosvirao. Radost u kuci. Babo pravi stalak u obliku konzole i pricvrscuje na zid, onako povisoko da ne mogu djeca dohvatiti a kako bi stariji mogli paliti , gasiti i navijati.Majka stavlja preko njega vezenu krpu i nesto kao ukras. Kiti se ko kakva mlada.
Od tog dana postade veselije u kuci pa se pocese skupljati komsije koje ga ne imadose da cuju sta se dogadja na ovom nasem dunjaluku. Postade to cudo tehnike bas ko neki clan porodice, ne budi primjereno ko kakav vrlo vazan insan bez koga se vise nije moglo. A posto nista nije vjecno desi se pokadkad da se to cudo od tehnike pokvari. Ma bijase to rijetko ali eto desavalo se. A onda pomagaj i trazi pomoc jer se tada u kucu uvuce naka gluhoca od koje insan hoce crknuti. U to vrijeme bijase jedini koji oko te tehnike baratase rahmeli Safet Hasecic. Trci po njega pa sve fino oko njega kako bi ga udobrovoljili da namah krene jer je stvar toliko hitna da hitnija ne moze biti.
Dosao bi Sajo i otvorio kutiju od pozadi i polahko se ceskajuci po glavi poceo istrazivati. Nije bilo prije shema i velikog znanja oko te nove tehnike nego pipaj i trazi. Mi se svi skupismo da vidimo sta u toj kutiji ima pa je toliko pametna. A Sajo bi pipkao lampice mjenjao ih i probao. Svi smo bili uzbudjeni hoce li potrefiti ili ce se desiti ko sto se zna desavati da kaze da nema bas tu koja je crkla, rezerve. Svi su se u sebi molili da se tako nesto ne desi jer onda valja cekati dok se ona ne nabavi. A to nije moglo prije Sarajeva , a tada to bijase dalek put. Ceskao bi se Sajo po celavici i sebi u brk komentarisao: “PCL 36 nije ona je dobra, mozda ova PCL40”. Mi bi nestrpljivo sa strahom gledali i navijali ko na pravoj utakmici. A onda bi iznenada prosvirao, a kamen sa nasih srca bi pao. I Saji nije nimalo manje drago bilo jer eto bez njega i njegovog znanja ta mocna tehnika bi bila jedno obicno “nista”.
Proslo je dosta vermena , i sad kad vidim ove nove radio aparate koji mogu stati u uho i bez onih glomaznih lampica, ja se uvijek rado sjecam mog prvog radioaparata i njegove vaznosti.