Ja već dugo nisam gledao izlazak sunca, ali je dovoljno samo da se malo zamislim, da zatvorim oči i da ponovo prisustvujem ovom opisanom.
Avgustovska noć. Subota. U sobi, u stanu na posljednjem spratu, neizdrživo toplo. Sparina naprosto guši. Na radiju noćni program sarajevskog radija, a Čola uplašeno: „Ako te odvedu cigani čergari ili te ukradu ..
…“ Sati je oko jedanaest uveče. Odjednom se začu zvonce na vratima. Čujem starog kako rondajući otključava, jer nije jednostavno kad ti neko zvoni u to doba. Čovjek svašta pomisli. Čujem kako neko pita da li je Cober kod kuće. Otac otvara vrata moje sobe i kaže mi da me traži Riki. Ustajem. Riki stoji pred vratima stana i šapatom me pita da pređem kod njega, sam je kod kuće. Stanujemo vrata uz vrata. Na brzinu se oblačim i već sam kod njega.
Kaže da je dobio ploču od Reja Kudera (Ry Cooder), pa da slušamo. Pošto je sparno, najbolje će biti da sjedimo na balkonu. Propušta me kao prvoga na balkon, kad tamo lopuža već sve pripremio. Rakija ohlađena. Nešto za meze. Gramofon uključen u produžni kabal koji poput pupčane vrpce vodi negdje do izvora energije koja će se potom, nakon što je uključio gramofon, pretvoriti u nešto božanstveno. U zvuke gitare, kakve do tada nisam imao priliku da čujem. Iako smanjen do pristojne granice, da ne remetimo komšijski mir, zvučnik je ispuštao bluz u takvom obliku, da si mislio da će već u sljedećem trenutku prokuljati napolje poput lave.
Sjedili smo na podu, bolje rečeno na pločicama čija je hladnoća naprosto prijala. U prvo vrijeme komentarisali smo samo muziku koju smo upravo slušali, a kako smo praznili čašice tako smo sve više prelazili i na druge teme. Iznenada, onako spontano, Riki je predložio da ostanemo tu do izlaska sunca, na šta sam ja rekao da pristajem, pod „uslovom“ da on ujutro ide po svjež hljeb za doručak, a ja ću za to vrijeme skuhati kafu.
Rakija je bila dobra. Nismo pili s namjerom da se „utrohamo“, nego tek onako da malo ćejfimo. Reja Kudera su polgano počeli smjenjivati razni balkanski bluzeri.Tih nekoliko sati do izlaska sunca je neopazice prošlo. Tik pred zoru je postalo svježe, pa nam je Riki donio nesto za obući. Ja sam dobio Zeletov vojnički džemper, čija je vuna pomalo grebala kožu na mjestima koja nisu bila zaštićena majicom. Nakon što se nebo počelo crveniti, prije nego što se vatrena lopta počela pomaljati, čitav prizor pred nama je, samo za trenutak, dobio nekakvu sablasnu notu. Da li je to bila fatamorgana uzrokovana umorom od nespavanja i alkoholom ili slutnja …? Ko zna?
S izlaskom sunca i dobrom kafom, onom „kaubojskom“ kako smo je iz zezanja zvali jer smo je pili iz emajlitanih lončića, sve je opet poprimilo svoje prave oblike i boje.
