Pisati o rogatickoj Tekiji je vrlo zahtjevno i trazi od pisca maksimum koncentracije, osjecaja za sredinu koja je preteca danasnje Rogatice. Napisati kratko, sazeto a da pri tome budu zapisane sve istorijske cinjenice, od njenog postanka pa do danasnjih dana, i da pri tome bude odslikana njena dusa je skoro nemoguce. I koliko god tekst bio dug, i koliko god mi mislili da smo sve obuhvatili, uvijek ostane nesto nepomenuto a upravo to ispadne vazno. Zato cemo stalno pisati jer jedino tako cemo bar prividno obuhvatiti sve sto bi se o njoj imalo reci.
Ono sto je Jerusalem za citav svijet, to je Tekija za Rogaticu.
Na tom malom prostoru su zbijeni istorijski poceci jednog grada koji se upravo odatle poceo razvijati i siriti dobivajuci danasnje konture.
Sa sigurnoscu se moze tvrditi da je na prostoru gdje je sada Tekija, nastala prva i najstarija mahala. Dakle ova mahala je nastala izmedju 1485. i 1516. godine. Prvu dzamiju i mahalu oko nje treba lokalizirati ondje gdje su do sezdesetih godina bili ostaci Tekijske dzamije i mezarja oko nje, odnosno lokalitetu danasnje Osnovne skole na lijevoj obali Rakitnice. Njenu poziciju mozete pogledati na ovoj staroj slici ciji je snimak napravljen negdje sa Hrida.
Osnivac te prve dzamije i mahale oko nje bio je Sinan-vojvoda, jer se njegovim imenom sve do nasih dana nazivao kraj, odnosno mahala, oko te dzamije, ukljucujuci i dobar dio kuca uz danasnji izlazni put prema Seljanima. Sinan-vojvoda, sudeci po tituli je bio upravni staratelj nahije Borac i imao je sjediste u Rogatici. Po tituli koja je karakteristicna za prelazni period turske vlasti, vidi se da je zivio u prvim decenijama XVI stoljeca, kada je i nastala prva dzamija i mahala oko nje.
Odakle naziv Tekija i zasto je bas prva dzamija u Rogatici dobila naziv “Tekijska dzamija”?
Prva Tekija (Zavija) u Rogatici je bila sagradjena jos davne 1489. godine na prostorima danasnje Tekije.
Da bi mogli pratiti same pocetke razvoja nase Rogatice, vrlo je bitno objasniti neke termine a koji se pojavljuju i imaju vaznu ulogu u njenom razvoju. Pojam tekije je veoma vazno objasniti zbog toga sto su tekije bile u vecini slucajeva kamen temeljac za buduce kasabe i gradove.Pretpostavlja se da se upravo tako desilo i sa Rogaticom , u kojoj je dervis Muslihudin sagradio tekiju a za njeno odrzavanje dobio jednu njivu od pet dunuma od Mehmed –bega Ishakovica.
Ova derviska ustanova se nazivala zavija mada mi najcesce koristimo naziv tekija. Rijec tekija je perzijskog porijekla od Tekke a dobila je u bosanskom jeziku oblik tekija . Osnivac zavije ili tekije obicno je bio neki od sejhova koji su pripadali jednom od derviskih redova. Sistem i ulogu tekija opisao je arapski putnik Ibn Battuta na primjeru Anadolije, kojom je putovao 1333. godine. On pise da se tekije nalaze u svakom kraju, gradu, selu. Njemu se cinilo da se nista na svijetu ne bi moglo uporediti s njima, s obzirom na brigu za namjernike i srdacnost sa kojom se sluzi hrana i stite putnici od bandi i raznih lupeza.Dakle u tekiji se putnik namjernik mogao odmoriti, prenociti i za to vrijeme dobiti hranu i sve to besplatno.
Kao sto vidimo iz vec navedenog , tekija nije sluzila samo kao institucija za vrsenje vjerskih obreda, mada je bila i to.Dervisi su se u Bosni vrlo rano pojavili cak i prije uspostavljanja Osmanskog carstva.
Karakteristicno je takodjer da su obicno pored tekija nicale i dzamije. Prva sagradjena dzamija u Rogatici se upravo zvala tekijska dzamija.
Na osnovu svega navedenog da se zakljuciti da je ova tekija bila sagradjena u naselju u Rogatici koje se i sada zove Tekija a njen naziv se zadrzao i do danas prenosenjem sa koljena na koljeno.
O tekiji moze svako pisati sa istorijskog aspekta. Imaju knjige i u njima pise skoro sve. Ostaje samo dobrim poznavaocima Tekije da te stvari malo povezu i prica o Tekiji je gotova. O njenoj dusi ne moze pisati svako. To moze opisati samo onaj ko je u njenom zagrljaju rodjen i prozivio jedan dobar dio zivota. Zato o njenoj dusi neka pisu njena djeca.
Vazda se je mladoj darivalo zlato. I dukati,i halhale,i prscenje,i almasli toke i mindjuhe s dragijem kamenjem. Al bi se svaka vise obraduj, ako bi joj, jal svekrva ,jal jetrvica mila, jal svekar-babo darivali sta biserli. Biserli nisku.
Bijase u toj niski,ili ti ogrlici,il djerdanu , dosta bisera.Velikihijeh, i osrednjijeh, i manjih. Bijase i jedan mali. Bi nekako ko skriven, medju njima, medj njihove ljepote i sjaja. Niotkog. Al eto. Nekako se je medju njima ko scucurio i bijase sretan sto je i on u toj prelijepoj- rogatickoj- bisernoj niski.
Kad bi insan, odnekud s visa, pogledaj u taj djerdan, sto se na zelenoj kadifi polego i s njom stopio u jednu ljepotu, nije se mogo lahko odluciti otkud da krene. S kojim od njih da da ocima prvu ljepotu. Dal od onog sto je najveci , il od onog sto je do njeg , il od onog sto je u srijedi. Dal od onog s lijeva , jal od onog sto pcinje s druge strane i sto izmedj gustijeh pletenica mami i zove. Jes i to . Kad bi safirlija nizo djerdan, vazda bi onaj najmanji safir turi u sredinu pa kad bi nisku lijepa Emina njezno prostri po bijelijem prsima, on bi, nako malehan, odjednom, bio prvi u njem. I muska mladez bi poleti ocima prvo na bijele djevojacke prsi i na onaj najmanji biser.I svaki kune majku sto ga rodi, sto on nije taj mali , sjajni kamicak pa da stoji tu , mjesto njega i da se dici, i mirise ljepotom duse, mlade pasine sceri.
A mjesto mu bijase lijepo. Na srcu, i u srcu. Bi i ono ko skriveno, izmedju cuvara. Pa, i tako dobro skriveno, znalo je biti tuzno i uplakano. Znalo je, to dvoje, zamijenti radost i srecu. Osmijeh mu i pjesmu u rane sahate i prvi djeciji plac, ili mili majcin pogled i toplo mlijeko iz grudi.
Taj mali biserak, od askera dobro cuvano srce, ta mala , mirna i dobra mahala, u nizu rogatickih mahala, ispisivala je u svoj tefter rodjenja, igre,skrivene prve poglede, udadbe i zenidbe, molitve i ezane. I prve safove. U tefter je pisala i od kad je i od koga je. I ko su prvi po njoj hodili. Pisala je , s ponosom i : ne kradi, ne lazi, ne oruguj drugoga. Ne cini sto ne bi sebi cinio. A pisala je i ovo: gledaj komsiju bolje neg brata .Jos ako je komsiluk druge vjere, jal druge farbe, odnekud doso, zovni ga na slatko i kahvu. Promuhabeti sa njim i dobro i ruzno. Pomozi. Pomoci se more vazda necim. Lijepom rijecju, ako nicim drugim.
Ona nekad zlata vrijedi.Pisala je Tekija svoje vijekove i u njima opisivala svoje ljude. Ruzila je i falila.I svjetovala je.Plavljena je bila s jeseni od kisa , jal sproljeca od snjegova. Rusena je i paljena . Ne od groma, il s proljeca vatrom od tekijcana, sto su sasu i smece palili po bascama i spremali zemlju za nove sjetve.Ne!Nego je rusena od onih sto je ne poznavahu.
Ribale su, majke i zene tekijske, kaldrmu.I u avliji i na sokaku,a brezovijem metlama su prale jarke u hefti triput. Pa bi i on zamirisi. Sobom bi miriso. Razgrtala je mladjarija put od avijskih kapija ka cesti, kad bi prodji drvena voza, vucena dobrim alatima, jer valjalo him je u skolu ici, jal na zanat. A cula bi se pjesma i djevojacki poj i kroz duvar,na sokak, dok bi se cetenija okreci.
Halve su se spravljale . Bureci su i pite mirisale do Musale i gore do Navrhtekije . Padala su i imena na imena. Kroz salu. Kuki, Gluhac, Balega, Oki, Londro, Puci. Kroz smijeh i dim sto se uzdizo s gare u avliji .
Pisala je i pise Tekija i svoje jade. Jade, sto je malo-malo , zahvatahu. Al, ona pamti i pise. I opet ce pisati..
Nuto, sto mi se,evo, suza otkinu i evo skotrljava se nanize. Usnama.Nije slana, vec sladi na tekijske djule.
E, vala , nek se je otkinula.A evo hi jos. Bukadar.
I radosnice su , jer ,eto,ona i dalje zivi.
Da i nasi dusmani jako dobro znaju historiju potvrdjuje i ova tuzna slika nase Tekije .Konstataciju da je bio moto da se unisti sve sto je bosnjacko i sto asocira na Bosnjake potvrdjuje i izgled Tekije.
Ne znam kako se danas naziva ovaj dio grada i da li ce se ikad vise zvati poslije svega Tekija, ali znam sigurno da ce sve zapisano o njoj ostati kao trag koji se nicim nece moci unistiti.Ostace da nijemo svjedoci i upozorava.