Muslimanski obicaji prilikom dzenaza su uglavnom isti i ako se razlikuju, onda su to nijanse. Naravno u ovoj eri globalizacije polahko se zaboravljaju neki adeti bez kojih je bilo nezamislivo u proslim vremenima. Vecina Bosnjaka, Rogaticana, se poslije agresije nalazi u drugim mjestima tako da se oni stari specificni rogaticki obicaji polahko zaboravljaju. Ovim clankom cu pokusati da te specificnosti otrgnem od zaborava a sve citaoce ujedno molim da u komentarima dopune ono sto zaboravim, ako zaboravim.
Ono sto sviju nas ocekuje, bez izuzetka, to je smrt, odnosno preseljenje. Svi kazu da je to jedina pravda na ovom svijetu koja svakog stize bez izuzetka. Nema mogucnosti da se bogatstvom i novcem ova Bozija volja zaobidje. Zato je vazno biti svjestan ove cinjenice i pripremati se jos za zivota za ono sto je neminovno i sto ce sigurno doci.
Smrt ne bira niti vrijeme niti mjesto pa prema tome gdje zadesi covjeka prema tome se porodica i prijatelji i odnose. Ako covjek umre u svojoj kuci onda je vazno da ukucani u tom momentu budu pribrani iako su to trenuci u kojima je porodica u posebnom stanju, stanju zalosti. Vrlo cesto su komsije uvijek pri ruci i pribrano cine ono sto se u tim situacijama ciniti mora.
Mejt se prenosi u sobu u kojoj vlada mir. Dakle izvan dnevnog boravka, polaze na pod i okrece prema Kibli. Pokriva se bijelim carsafom i time je ucinjeno sve sto se za rahmetliju u tom momentu i u kuci ucniti treba. Pustiti suzu nije grijeh ali svaki veci izlivi zalosti se smatraju grijehom jer se to tumaci kao otpor Bozijoj volji. O tome treba posebno voditi racuna.
Po muslimanskim obicajima dzenaza se obavlja u roku od 24 sata od vremena smrti ukoliko to neke okolnosti ne zahtijevaju drugacije. Ne znam zasto je kod nas ovo vrijeme ovako kratko i da li je to tako i propisano. Pretpostavka je da je taj obicaj preuzet iz vremena kada nije bilo frizidera i kada je postojala opasnost da se od mejta sire neugodni mirisi. Ukoliko bliznja familija koja treba biti prisutna dzenazi zivi daleko onda se obicno ceka njihov dolazak. Jedino u tim slucajevima se vrijeme dzenaze pomjera.
Mejt nije preporucljivo duze vrijeme drzati u kuci pa obicno ljudi poslije redovnog namaza u dzamiji dolaze u kucu umrlog i mejt prenose u dzamiju na spremanje. Ukoliko je rahmetlija preselio u vecernjim satima onda on i prenoci u kuci. Porodica i prijatelji citavu noc presjede uz mejt pri cemu se preporucuje da se na smjenu pomalo odspava ukoliko se moze, jer dan koji dolazi , nosi sa sobom mnogo aktivnosti i zahtijeva pribranost. Ujutro poslije klanjanja sabaha dolaze ljudi iz dzamije u kucu umrlog i prenose ga u dzamiju.
Spremanje mejta podrazumijeva da se uz ucenje mejt kupa a potom zamotava u cefine (bijelo platno) i stavlja u tabut. Za hadzije koji su obavili hadz praktikuje se da se obuku u odjecu koju su donijeli sa hadza a u kojoj su obavili hadz. Muskarce priprema hodza a zene bule i sve se to obavlja u gasulhani koja se nalazi obicno u sklopu dzamije.
Za to vrijeme porodica ima mnogo aktivnosti koje treba obaviti do dzenaze. Od momenta saznanja o smrti komsije preuzimaju sve obaveze oko jela i pica jer porodicu treba postediti tih aktivnosti u tim teskim trenucima. Donose se jela i pice pce kahva i sve ono sto ide uz to. Najpribraniji iz porodice telefonom obavjestava clanove porodice i prijatelje koji zive u drugim mjestima a trebali bi biti prisutni na dzenazi. Takodje se javlja na vrlo caste pozive prijatelja koji zele izraziti saucestvovanje u boli.Drugi poduzimaju aktivnosti da se pripreme smrtovnice i postave na direke kako bi gradjanstvo bilo obavjesteno o dzenazi.
U ranim jutarnjim satim se pocinje sa kopanjem kabura. Obicaj je da se obidju radnici koji kopaju mezar i da im se odnese rucak i sokovi.
Cijelo vrijeme u kuci umrlog se primaju posjete prijatelja i daljnje rodbine a komsije preuzimaju na sebe aktivnosti oko sluzenja gostiju.Istovremeno se priprema rucak za ljudi koji su dosli iz daljine a koji ce poslije dzenaze navratiti na rucak u kucu rahmetlije.
Vrijeme dzenaze je obicno poslije redovnog namaza podne ili ikindije. U Rogatici su prije rata sve dzenaze polazile iz Arnautovica dzamije. Mejt u tabutu bi se iznosio iz gasulhane i stavljao na kamen mejtas koji se tu nalazio. Tijelo se okretalo prema Kibli. Sa jedne strane je stajao hodza a sa druge strane klanjaci dzenaze u safovima. Najcesce u tri safa. Oni koji klanjaju moraju to ciniti sa abdestom. Ukoliko nemate abdest onda ne treba ulaziti u saf. Ostali stoje po strani I u vrijeme klanjanja dzenaze treba vladati mir. Posebno napominjem da zene ne ucestvuju u dzenazi nego one uzimaju ucesce na tehvidu koji se uci obicno u kuci rahmetlije u vrijeme dzenaze.
Obicaj je bio da se najblizi iz porodice poredaju pored dzamijske ograde kako bi im ucesnici dzenaze predali saucesce. Poslije klanjanja dzenaze se mejt na rukama prenosi do groblja. Ovaj obicaj je u Rogatici bi zaista specifican. Poredali bi se u dva reda a i onda se sa ruke na ruku mejt nosio najcesce carsijom , pa uz Toplik prema groblju Zahrid.
Dzenaza mojoj neni rahmetli ,Mujesiri Hafizovic (rodj.Setic) 1973 godine
Samo uz velike uzbrdice bi se na smjenu od pozada tabut drzao i podizao kako ne bi mejt ispao iz tabuta. U to vrijem bi se glavnom ulicom zaustavljao saobracaj i to sam od sebe. Oni koji bi nailazili zaustavljali bi se i gasili motor iz postovanja prema rahmetliji.
Oni koji ne idu na dzenazu a nadju se na ulici ili u kafani , ustajali bi dok dzenaza prolazi. To je bio jedan od nacina odavanja poste rahmetliji. Poseban sevap je bio sirotinji otici na dzenazu a poznatim su svakako skoro svi dolazili. Bilo je slucajeva da na dzenazi bude manji broj ljudi pa se onda i odstupalo od tog rogatickog obicaja nosenja mejta. Nazalost bilo je i takvih slucajeva.
Kad se stigne na mezarje, tabut se stavlja pored kabura. U kabur mejta spusta njegova porodica a mogu i prijatelji. Najcesce su to djeca rahmetlije ili bliza familija. U kabur udju najmanje trojica . Do glave rahmetlije obicno stoji najstariji sin ili najblizi u familiji i on poslije spustanja ostaje u kaburu da poreda daske sa kojima se zatvara mejt i stiti od direktnog kontakta sa zemljom. Svi prebacuju lijevu ruku preko mejta uzimaju tabut i spustaju prvo noge a zatim na kraju glava. U kaburu zatim ostaje jedan koji kabur zatvara daskama. Po zavrsetku i on izlazi a onda pocinje zakopavanje pri cemu hodza pocinje prvi . Obicaj je da svi prisutni ucestvuju u zakopavanju na smjenu. Baci se par lopata zemjle o onda se lopata spusta pored sebe kako bi je drugi koji ceka uzeo. Lopata se ne predaje iz ruke u ruku. Poslije zakopavanja se uci iz Kur ána pri cemu ostali ucesnici u dzenazi prate ucenje hodza i aminaju.
Poslije ucenja obicno se hodza obrati sa par prigodnih rijeci o rahmetliji, trazi da se rahmetliji halali i da ukoliko neko nesto ima reci a sto je ostalo kao neispunjena obaveza rahmetlije da to odmah kaze.Poslije toga obracanja je dzenaza zavrsena.
Ja se sjecam kao dijete jos jednog obicaja a koji je polahko nestao. Ne znam zasto. Poslije dzenaze bi se djeca poredala a clan porodice je djelio pare djeci kao nagradu sto su dosli na dzenazu. Time su se djeca stimulisala da idu na dzenaze jer je to cin koji se ubrajao u dobra djela.
Allahov Poslanik Muhammed (S) kaže:
»Ko klanja dženazu umrlom muslimanu, ali vjerujući u Allaha i očekujući od Njega nagradu, pa ga ujedno i otprati do kabura i sačeka dok se zakopa, povratiće se s nagradom dva ‘kirata’, a svaki je ‘kirat’ u težini brda Uhud. Ko ode i klanja samo dženazu, pa se vrati prije nego je umrla osoba ukopana povratiće se s nagradom jednog ‘kirata’.«
Dakle taj obicaj djeljenja novca djeci se vec odavno nije praktikovao u Rogatici.
Po zavrsetku dzenaze, ljudi koji su iz daljine odlaze u kucu rahmetlije na rucak a ostali se obicno navracaju u kahvanu na kahvu jer se preporucuje da se nikad poslije dzenaze ne ide direktno kuci. Ne znam zasto ali mi je to dobro ostalo u sjecanju. Takodjer bi se kazalo ukoliko kabur pokisne da ce ubrzo u toj porodici opet neko preseliti. Interesantno je da se najcesce tako i desavalo.
Eto to je ono sto sam ja zapamtio a vi dodajte pojedinosti, kojih ima jako mnogo a lijepo ih je istaci.