Da zivot zna biti tezak, surov i okrutan, da covjeka stalno izlaze testiranjima i oprobava njegovu snagu i izdrzljivost, i nacin na koji covjek ostaje i opstaje procitacete u sljedecim redovima.
Ovo je prica o starom asu, vozacu iz plejade Harija Musanovica, Nusreta Makasa a.r., Rasima Zagorice, Ratka Jovicica i mnogih drugih, koji prokrstarise hiljadama kilometara sirom svijeta bez ijednog udesa, bez ljudskih zrtava. Prica koja se razlikuje od drugih prica, prica koja nas mladje moze nauciti kako se teske zivotne stvari mogu i moraju prevazici i kako se sa njima izboriti.
Prica je o Galibu(Nedzib)Pezicu koji je rodjen kao 11 dijete u porodici Pezic. Rodjen je daleke 1935 godine u Rogatici. Vrijeme u koje je rodjen,u kojem je proveo djetinjstvo bilo je dosta tesko,vrijeme koje je ostavilo bolne uspomene u njegovom srcu, njegovoj dusi. Od njih 11-ero djece ostaje samo Galib i brat mu Salim. 1941 godina odnosi sa sobom babu Nedziba, majku Nazu, dedu, nanu, 4brata i 5 sestara, u jednom jedinom danu u Gorazdu. Tekla je krvava Drina.
Odrastao sam pored ovog covjeka ali ove stvari nisam znao. Uci covjek dok je ziv. Sudbina ili Bozja volja je bila da Galib i njgov brat Salim prezive i izbore svoje mjesto pod suncem. Kroz mnoge nedace zajedno prolaze, njihove zelje, djecacke snove nisu imali s kim podijeliti. Covjek se pokusava staviti u takvu situaciju i pokusava dobiti odgovore na mnogobrojna pitanja ,ali vrlo tesko, jer onaj koji nije dozivio i prezivio ne moze ni razumjeti. Ali Galib nije trazio sazaljenje ni od koga, nego ga je ta situacija dalje jacala. Odrastao je u jaku i stabilnu licnost. Poslije redovnog skolovanja u ono vrijeme,odlazi na radne akcije,vrijeme obnove drzave, iskoristio je priliku pa je na auto-putu u Krskom u Sloveniji zavrsio kurs za vozaca, sto ce se kasnije pokazati kao zivotno zanimanje. Od 1954 godine nas Galib je vozac.
Poslije svega dozivljenog i prozivljenog Galib odlazi na sluzenje vojnog roka na Bugarsku granicu. Kao mlad covjek, svog stava, svog razmisljanja, svoje naravi dolazi u sukob sa predpostavljenim starjesinom. Znajuci situaciju koja je tada bila prisutna na prostorima u SFRJ i sukobima sa Istocnim blokom, znajuci gdje jedna pogresna rijec vodi ostao je dosljedan sebi. Naime kao mlad komunista javno je prozvao svog starjesinu, ni tada Galib nije dozvolio da mu se inputira nesto sto on nije i sto nije njegov korijen. Rezultat na kraju je bio prekomanda u drugi garnizon. U drugom garnizonu nije bilo problema, ali u sjecanju mu je ostao jedan momenat koji ne moze nikada zaboraviti, na pitanje svog kapetana:“Zasto Galibe nisi u stroju dok se posta dijeli?“ Galib je tada odgovorio:“Druze kapetane,meni nema ko da pise“. Zbilja teski momenti
Po odsluzenju vojnog roka, odmah pocinje raditi kao vozac i tako do penzije. Prosao je Galib hiljade kilometara sirom svijeta, za svoj predani rad je cesto puta bio nagradjivan. Ovom prilikom mi je pomenuo jos jednog starog vozaca sa kojim je drzao liniju prema Dubrovniku, u ono vrijeme kada je bio makadam. Pomenuo je rahmetli Rasima Kazica svog velikog prijatelja. Bilo je to vrijeme o kome bi Galib mogao pricati o zgodama i anegdotama danima, pa ovom prilikom evo jedne anegdote. Vozeci negdje prema Beogradu 70-tih godina, u autobusu jedan putnik pocne faliti svoj krompir i tako skoro sat vremena, sluso to Galib pa mu beli dodijalo, pa mu te prilike rece:“Ma slusaj ljudino, dodaj bolan nebio malo mesa, mene gdje god da posijeces izrasce cimina. Ali eto ovaj vakat spomenu sa sjetom.
Pred kraj 50-tih godina Galib se zeni sa Tidjom rodj.Causevic iz Gracanice. U braku sa njom radjaju se djeca , sin Muhidin-Dinko i kcerka Edina-Dinka. Oni su sad odrasli ljudi, imaju svoje porodice, imaju Pezici dvoje unucadi.
Galib se vratio 2000 godine u svoj Podljun sa svojom porodicom, njegov Dinko se vratio sa svojom suprugom Elvirom i nedaleko zivi od svojih roditelja. I kad je insan mislio evo Boze pomozi, dobro je naseg Galiba ponovo stize bolest sa kojom je bio vezan za bolesnicki krevet u oktobru 2003 godine. Osamnaest dana borbe i pokusaja da se spasi noga, ali na kraju teska srca pristao je da mu amputiraju nogu, jer je bio zivot u pitanju. I tu je ranu ovaj gorostas od covjeka prebolio. Danas Galib izlazi u carsiju, vidja se sa ostalom rajom na kahvi. Galib danas zivi svoje mirne,penzionerske i povratnicke dane u svom Podljunu sa svojom Tidjom, sinom Dinkom i snahom Elvirom.Edina-Dinka redovno sa svojom djecom i muzem Zenom Golicem obilazi svoje roditelje.
Ima nesto sto ovom covjeku tesko pada, nebriga ljudi iz Federacije o povratnicima, nema nikoga da navrati i upita te ljude kao su,sa kojim se problemima srecu.
O ovom covjeku bi se mogao roman napisati , ali ja eto navedoh samo par crtica iz zivota,kroz koje mozemo vidjeti sta je jedan ljudski zivot,i kako se jedan covjek izborio protiv svih nedaca.
„Dragi moji Rogaticani, pozdrav i selam ma gdje bili.“ Galib Pezic
