Sjecam se od mog rodjenja pa do odlaska iz Jugoslavije mentaliteta tog balkanskanskog naroda. Najvaznije je bilo biti veci, bogatiji ili jaci. Ako napravim kucu,komsija ce se zaduziti pa ce podignuti sprat na svojoj.U carsiji su svi znali top listu ,za mene hajvana,koji su bili najjaci jer se mlatise samo da se zna ko je najjaci.Nazalost vecina tuca kojih se sjecam bile su tuce izmedju Muje protiv Sulje ili Hase protiv Ahme.Rijetke su bile tuce izmedju Ratomira i Samira.Meni ar babo prico o Titi,o bratstvu i jedinstvu.Njihovi calevi i djedovi pricali price o Drazi Mihajlovicu i svim onim lokalnim Drazama koji poklase izmedju 41-45 puno naroda pa se 44 ukljucise u partizane i na kraju rata postadose prvoborci sa dobrim mjestima u lokalnoj upravi i dobrim penzijama poslije.
Puno je Rogaticana zaklano za vrijeme drugog svijetskog rata.Zaklani i ubijeni od komsija srba.Zasto za vrijeme mog skolovanja u Rogatici nikad nisam cuo ime ili prezime bar jednog Rogatickog cetnika koji je klao i ubijo.Zasto danas ljudi ponavljaju istu gresku.Zasto sute,A kad ih pitas kazu « Ja znam ali necu da kazem ».Zasto.Da nedaj boze njihova unucad za 20- 30 godina dozive isto.Eto i dan danas prica se ponavlja.Mi sutimo ili se mlatimo izmedju nas.Za to vrijeme Ratomiri,Gorani,Zorani i ostali ljubitelji Radovana,Ratka i Draze pokusavaju se zaboraviti.Cekaju novi momenat da zavrse poso.A mi.Mi vec skoro zaboravili i sutimo.Ko da nista nije bilo.Niko ne dize glas da bi saznali gdje su zakopana tijela vise stotina Rogaticana.Da ih nadjemo i da ih zakopamo tamo gdje i treba.Bojimo se .U Americi,U Australiji.Boje se ljudi da kazu sta znaju i sta su vidjeli i dozivjeli.Boje se osvete,jer pricajuci i govoreci nisu ni svijesni da na neki nacin se svete onima koji him napravise toliko zla.Pisite ljudi.To je jedini nacin da se ne zaboravi.Puno je mojih najboljih drugova nestalo a da nikad nisu nadjeni.Pomozite mi da ih nadjem.
Zasto i pored cinjenice da nisam dozivijo i prozivijo taj rat,ima noci gdje san ne dolazi.Okrecem se u krevetu hocu da spavam,ali eto oni mi ne daju.Zovu me,pitaju me. »Dje si Mare,vozdra sta ima »Ne kontam.Cuo sam da su nestali ili ubijeni.Ubise ih zivotinje onako,jednostavno,na zivotinjski nacin.Cuo sam da duse umrlih pate ako nesto nije u redu.Skontah.Mi zivi zivimo po selima i gradovima.Oni mrtvi na neki nacin zive u mezarima.Tamo mozemo otici,naci mezar,pokloniti se i prouciti fatihu.Ne vjerujem da sam jedini koji ne zna dje su mu zakopali babu.U mom slucaju babo,kod ostalih brat,sestra,majka ,dajidza,amidza,tetic,jaran.Gdje i kako zavrsise.Ko ih je ubijo.Losic ili Andjelic.Ili neki drugi koji cujem hodaju slobodno po Rogatici,ko da nista nije bilo.Do kad ce trajati to Bosansko licimjerstvo.Zakon mafije,OMERTA.Zakon tisine.Zakon straha.Znam ali necu da kazem,jer se bojim.Cega se treba bojati.Izgubili ste svoje najdraze.Izgubiste kuce imanja.
Srebrenica,Zepa,Rogatica,Gorazde,Sarajevo.Samo nekoliko mijesta gdje pokusase satrti sve sto je nesrpsko.U Zepi i Srebranici su skoro uspjeli.Ali duh tog Zepskog i Srebrenickog naroda pobijedi.Branili su se.Puno ih je poginulo,ali barem poslije rata,oni sto prezivise, pocese pricati sta je i kako je bilo,za uspomenu,njihovim koji poginuse.Pricati,znaci sjecati se.Sutiti,znaci zaboraviti,i cekati da se to ponovi.
Od kako pricam imam osjecaj da bolje spavam.