Jorgovan,njegov miris i ljepota odmara dusu, daje osjecaj zadovoljstva, ispunjenost, osjecaj ushicenja, znak da je proljece krenulo u susret ljetu.
Sama pomisao na ljeto u insanu izaziva fina i lagana strujanja,koja prolaze od glave do maloga prsta. Dragi Boze nekad …
Ovaj susret slikom i rijeci sa jorgovanima u mojoj mahali je podsjećanje na moju raju, moje djetinjstvo, momkovanje i moj zivot,jednostavno kako behar i jorgovani su svjedoci.
Oni svjedoce, pricaju i podsjecaju.
Jorgovan na ulasku u moju avliju, svojim mirisom i ljepotom vraća me u sretna vremena, vremena kada je raja isla na Stevino da igra lopte.
Ispod jorgovana se raja sacekivala i dijelila u ekipe. Curka, Ipa, Semso, Dino, Sab, Pava, Agim, Rale, Dinko, Senko, Kale, Faja stoje i cekaju raju sa Rivina, Sizija, Becu, Tontu, Sutka, Dirana, Selija, Eju, Paju, Zimneta, Vilasa, Zilu, Atka, Mecu, Trleta, Taleta, Zoleta, Lunju, Memicu, Rubincica, Hajduka pa onda sa Polipe Cocu, Bibana i Bebana.
Vriska i galama odlijeze na onu stranu prema Holucu,ide raja niz Grudu,a Paja prica viceve. Smijeh.
Na kosturnici uvijek je bilo zaljubljenih, ali eto cesto smo kvarili cejf drugom, a ako se zamjerio nije vise nikad imao sansu da pohodi tu lokaciju. Sta ces taki smo bili, alcaci, uvijek spremni da vratimo milo za drago.
Taki vakat bio.
Dodjemo na Stevino, igra se utakmica i u neka doba eto cuvara da nas otjera sa igralista. To mu je poslo za rukom samo jednom i nikad vise.
Kako to biva, starija raja za kamenje,i to ti je to, s nama je moglo samo fino i na dobro a ako je bilo drugacije zna se.
Ma nije bila samo podhridska raja taka već i raja sa Toplika, iz Podljuna, Gracanice, Zakule, ma svi smo potom pitanju bili isti na cijeloj teritoriji carsije.
Poslije lopte,islo se u avliju pod lozu Eminagica. Tu bi teta Hajra malu raju gotivila domacim sokovima i raznim kolacima.
I sada dok gledam jorgovan u avliji Eminagica, vidim raju na Dvorskoj kako u redu sipaju vodu, jer se ta voda maksuz nosila za kahvu i osvjezenje.
Vidim Lunju kako nesto folira Hajduka a nena Hajra, Hajdukova sa stepenica ronda na svoga unuka, a Omer Ljuca stoji sa stakama na ulazu u svoju avliju i podrzava nenu Hajru.
Hajduk kipi od bijesa ali ne smije nikom nista da kaze. Okrenem se gore a teta Selima zove Taleta da uzme krisku i da ide u carsiju da kupi dedi Tasi cigara.
Udruzih se sa Taletom pa sa njim niz Dvorsku polahke, kroz pricu dodjosmo na Polipu. Gledam bijeli jorgovan od tete Mede, mami mirisom i ljepotom a u avliji se igra Enin Salih i Mustafina Dzenana, a teta Meda ih posmatra i govori : „Bogu sucur kad vas imam.“
Kuda cemo Tale, kod Ahmeda ili Sehke upitah ga? Kod Sehke, idemo na Toplik odgovori Tale.
Mi na Toplik, čuje se galama kod Hasegave u avliji. Raja sa Toplika na kosu i igraju kosarke.
U jednoj ekipi Nazim, Memo i Hasegava a u drugoj ekipi Zirgo, Camil i Paja.
Stoje Dido, Hazo i Ranja navijaju i podrzavaju ih, ali ipak fudbal im je miliji. Eto, Hasegavina avljija je mjesto gdje smo mnogi prvi put uzeli kosarkasku loptu u ruke a bogami i naucili i igrati.
Ne samo to nego je Hasegava imao i sto za stoni tenis, pa se tu igralo i naucila osnovna pravila.
Eto to je tako nekad bilo.
Gledam sada te jorgovane koji i danas plijene svojim mirisom i ljepotom, kako gordo i postojano odolijevaju vremenu, ali svjedoce, pricaju, podsjecaju i cuvaju uspomene na nas.
Mnogi pomenuti nisu u zivotu ali je njihova dusa u mirisu jorgovana.
Neka him je vjecni rahmet.
Ne smijemo ih zaboraviti a od zaborava ih stite upravo rogaticki jorgovani.
