Rijetke su prilke kada covjek ima sansu razgovarati sa ljudima koji su, slobodno mozemo reci, rogaticke legende. Nije ih bilo mnogo pa je samim tim i svaki susret sa njima dozivljaj za sebe.
Nama, koji zivimo van BiH, je to rijetka prilika i uglavnom se ti susreti desavaju u ljetnim periodima za vrijeme godisnjih odmora.
Iskoristio sam jedno prijepodne da posjetim Aliju Fejzica u Vogosci. Taj susret mi je bio posebno drag jer je Alija bio veliki jaran sa mojim rahmetli ocem. To jaranstvo je posebno bilo izrazeno u mladalackim danima a onda se nastavilo u toku i poslije agresije na nasu domovinu.
Alija je rodjen 1932. godine u Rogatici, u bremenitim vremenima, a djetinjstvo mu je proslo u ratnom vihoru. Bilo je to vrijeme siromastva, patnji i ponovnog uzdizanja iz pepela. To je bila generacija koja je na sebi nosila sve te nedace i ucinila prve korake ka boljitku.
Odmah poslije rata Alija nastoji zavrsiti neki zanat i pokusati, koliko toliko, obezbijediti svoju egzistenciju. Vremena su bila takva da perspektiva i nije izgledala tako sjajno. U to vrijeme u Rogatici nije bilo velikih mogucnosti za skolovanje. Mnogi su to cinili u Sarajevu ali Alija je morao ostati u Rogatici sa roditeljima jer su njegova braca vec krenula iz Rogatice u potragu za boljom buducnoscu.
U to vrijeme se mogao odabrati jedan od cetiri-pet zanata. Obucarski, snajderski, brijacki, kovacki i to je bilo uglavnom sve.
Alija se opredjeljuje za obucarski zanat i pocinje sa izucavanjem. Obucarska zadruga je bila smjestena u jednoj baraci koja se prostirala na prostorima sadasnjih lokacija kuca Hurema Fehima a.r. i Ismeta Kore a.r. pa sve do Mahale. Na zanat je posao 1947 a zavrsio 1949. godine i postao majstor.
Paralelno sa izucavanjem zanata su tekle i kulturno zabavne aktivnosti. Alija Fejzic je prisutan od samog pocetka u KUD-u Slavisa Vajner Cica od 1947. godine. To su bili pionirski poceci jednog drustva koje ce se kasnije izdici do neslucenih visina. Pored folklorne sekcije svaki KUD je imao ambicije da ima i svoj orkestar. Interesovanje je bilo veliko pa je vrsena selekcija i odabirani su najtalentovaniji.
„Prvo nas je svirci ucio Smajlovic Avdo-Kirem koji je inace volio muziku i pjesmu a uz to je i svirao prim. Tu je bio i Hajro Karic koji je bio angazovan kod poducavanja a ujedno i bio clan orkestra. U orkestru su jos bili Skaljic Jakup –prim, Tantula Mustafa-bugarija, Salan Ahmed-bugarija, Koro Muharem-bugarija, Kazic Suljko-berde i Colic Avdo-berde.
1954. godina Tamburaski orkestar
Kljucni momenat za KUD je dolazak Nikole Juricevica, covjeka koji je bio svestran i muzicki vrlo obrazovan. Svirao je vise instrumenata (harmonika, violina, prim berde …) i po notama. Ja sam imao dosta dobar sluh i on me odredi za prim, Braco Cohodar-bugarija, Kokot Ibrahim-prim i bugarija,Kukavica Sulejman-bugarija, Sokolovic Zijad-berde, Avdo Muftic- Mace-berde, Oprasic Ismet-berde, Vukas Ahmed-bugarija i Lihic Kasim-bugarija.
Kasnije je Muharem Koro svirao violinu a znalo se tacno ko je prva, ko druga a ko treca bugarija. Malo, pomalo i sve smo vise licili na pravi orkestar. Za dva tri mjeseca skonta se finih stvari a ubrzo dodje na red i jedno od nasih prvih gostovanja. Bijase to gostovanje u Vlasenici 1949 ili 1950. godine. Vlasenicani su bili iznenadjeni kvalitetom i izvedbom programa, pa se u Vlasenici mjesecima pricalo samo o tome. Mi smo tada iz zezanja nastupili u dresovima Mladosti.
Inace Nikola Juricevic je bio tako sposoban da je tacno znao ko je kada i u cemu pogrijesio u orkestru, tako da se moralo maksimalno ozbiljno pristupiti svirci.”
U tome je doslo i vrijeme sluzenja vojnog roka. Svi su isli oko 20-te godine a obicno u jesen. Aliju zapade mornarica i tri godine sluzenja. Kroz smijeh prica kako je prosvercovao prvo sisanje a onda ga docekase na Korculi i obavise to sto svakog mladog regruta sljeduje.
Pominje takodjer drvene zelene sanduke koje su regruti koristili umjesto kofera. Sve je to bilo vrlo interesantno i za danasnje prilke i pomalo komicno.
1954.godina, ispracaji u vojsku
Po odsluzenju vojnog roka se Alija vraca u Rogaticu i svome KUD-u. Posebno pominje gostovanje KUD-a u selu Berkovici 1952. godine. Tada su se jos uvijek ganjali zaostali cetnici po sumama od strane OZNE.
“U toku naseg gostovanja je doslo do pucnjave pa smo morali da se vratimo. Vodja puta Ibrahim Hurem a.r. nas je hitno vratio u Rogaticu i ne sjecam se da li smo uopste izveli planirani program.
Zabavljalo se i izvan KUD-a. Mi se zamomcili pa su pocela i prva asikovanja. Pjevale su se i svirale serenade ispod prozora a mi smo bili glavni akteri. A ko bi drugi bio”, govori kroz smijeh Alija.
“Posto sam ja radio u zadruzi , samo bi dosla ceduljica na kojoj je pisalo “Veceras sijelo”, i sve je bilo jasno. Znalo se ko sta organizuje ako se radilo o ceteniji ili necem drugom. Pored cetenije se pripremalo sta i za meze pa i sve ostalo sto ide uz to. Bila su to lijepa i bezbrizna vremena mada se oskudijevalo u svemu.”
Neizbjezna tema u Alijinoj prici je KUD i stalno se vraca njemu. Kako kaze, u KUD-u je nemjerljiv doprinos dao prof. Huso Hodzic. On je bio i koreograf i organizator svega sto se ticalo folklora. Inace sav kadar je dolazio u KUD iz ekonomske skole. Prof Huso je vrsio selekcije, danonocno radio na uvjezbavanjima tako da su se rezultati rada vrlo brzo pokazali. U pocetku je u rad bio ukljucen i Huso Babic. Velike zasluge za tako dugi opstanak KUD-a pripadaju prof. Husi Hodzicu jer je imao dosta poznastva a to je bilo tada pa i danas vrlo vazno.
Inace prve prostorije KUD-a su bile u zgradi Opstine sa straznje strane. Tu se danonocno vjezbalo a onda su konacno dobivene prostorije KUD-a koje su pripale u vlasnistvo sve dok je on egzistirao, do pocetka agresije 1992. godine.
Kasnije ce Alija i sam voditi orkestar i svirati u njemu sve do 1962. godine. Uclanjivanjem KUD-a u Medjurepublicku zajednicu Pljevlja se dobilo jako mnogo.
“Preko njih smo imali jako puno uspjeha i napravili dosta turneja po citavom svijetu. Najpoznatije su : Bugarska, Tunis, Libija, Njemacka …
Za ove turneje preko Medjurepublicke zajednice su se pravile kombinacije. Od nas su npr. uvijek uzimali KUD- sa orkestrom , iz Cajnica neke pjevace, iz Gorazda opet druge itd.
Pred svake turneje KUD-a, intenzivirale bi se probe kroz koje bi se tacno utvrdio program i ucesnici. Npr. cetiri dana pred turneju smo vjezbali po citav dan.
U KUD-u je bilo i dobrih pjevaca. Medju prvima je bio Mehmed Hadzibeg a onda sa najduzim stazom Abeda Mesic pa i Ahmed Pezo, a onda iz Kukavica Sinan. Kroz KUD je proslo dosta raje. Najaktivniji u KUD-su jedno vrijeme bili Taib Busatlija-Trisa, Zec Hasan i Mesa Hadzibeg. A kasnije poslije njih Fahro Mehmedovic. Fahro je bio prica za sebe. Gdje je on bio tu je uvijek bilo smijeha i zezanja.
Pored ostalih tu su bili Suada Mrguda, prije svih, pa onda sestre Hrustemovicke, Svabica i Fatima. Bakir Spahic je bio dobar u folkloru. Gdje ga god stavis pasovao je. Skoljkas je bio takodjer dugo godina veoma aktivan i dobar. Citave generacije su prosle kroz KUD.
Takodjer je i Alija Isakovic bio jedan od onih koji su puno dali rogatickom KUD-u.
Tesko je nabrojati sve jer postoji mogucnost da se uvijek neko zaboravi. Zato neka mi ne zamjere jer ipak je proslo dosta vremena a i dug je period egzistiranja naseg KUD-a.
Eto tako sam ja radeci u KUD-u zapostavio haman i porodicu. Jednom mi rahmetli Rukija rece da djeca pitaju imaju li oni babu, prica Alija kroz smijeh, jer sve babe su bar preko subote i nedelje kod kuce a mene bas tada najvise nije bilo.
Od 1970-1975. godine sam otisao na doskolovavanje. Zavrsio sam ekonomsku skolu i dobio novo radno mjesto. Bilo je tu dosta odricanja ali moralo se ici naprijed. I to me dosta odvojilo od porodice ali i od ovih ostalih aktivnosti.”
Posebno se sjeca prvomajskih teferica koje su najcesce organizovali vatrogasci. Tu je bilo programa sa bogatim sadrzajem za sve uzraste. Trcanje u vrecama , brzo hodanje sa jajetom u kasici koja se drzala u ustima, razbijanje bardaka itd. Tu su se obavezno okretali raznjevi tako da je bilo pecenja dovoljno za zainteresovane. Prvomajski uranci po bascama i Pticijaku su bili posebna atrakcija u Rogatici. Citav grad je zivio za te dane koji su ostali nezaboravni.
Ranije je KUD organizovao prvomajske proslave na Hridu. Tu bi dosli u nosnjama sa muzikom a raja bi prethodno bila obavjestena o toj manifestaciji.
Tu bi se takodjer okretali janjci na raznju tako da bi se citav Podhrid uzmirisao pecenjem.
Nazalost, jos uvijek su mu svjeza sjecanja na ovaj zadnji rat kad su napustali Rogaticu. Krenuli su kao vecina naroda uz basce prema Ljunu koji je bio pod jakom paljbom. Sjeca se da su tada krenuli on, Mustafa , Fadil Cano, Uzeir Cano, Ermedin Brankovic- Babura i bas tada kad smo krenuli poceli su nas gadjati PAT-ovima i PAM-ovima. Uspjeli smo se domoci ljeskove sume i tu smo zalegli. Od silne pucnjave je samo lisce padalo po nama. Jednostavno nismo odatle mogli maci. Bili smo prikovani za zemlju od 10 sati ujutro pa sve do aksama.
Sacekali smo mrak a onda su oni poceli gadjati sa svijetlecim mecima. Jedva smo se odatle kotarisali.
Kasnije smo se vratili ponovo kuci, da bi za par dana definitivno napustili Rogaticu. Izbjeglicki dani u Gorazdu su bili teski, uostalom kao i za sve izbjeglice koje su morale napustiti svoje gradove i domove. Pored ratnih nedaca u tom periodu Alija dozivljava jos jedan nenadoknadiv gubitak. Njegova supruga Rukija je pred kraj rata preselila na Ahiret.
Zadnjih godina Alija zivi u Vogosci ali je svaki dan na Carsiji. Obilazi kafane u kojima se sastaju Rogaticani, druzi se i razmjenjuje informacije o Rogatici. Zelja mu je da u Podljunu obnovi porodicnu kucu. Ovih dana je rasciscavao imanje i nada se da ce bar nesto napraviti, tek za osnovne potrebe za pocetak. Ima tu fine basce za posijati a bogami je lijepo u ljetnom periodu i sjesti a Rogatica ti ko na dlanu. Posebno starijim ljudima je Rogatica ostala u srcu. Za njom zude i jedino se oni njoj i vracaju, nazalost.
U razgovoru nam vrijeme prodje a da nismo ni primijetli. Cak smo zaboravili i na kolace koje nam je Semi vec davno servirala.
Nasem Aliji sam na kraju posjete pozelio dobro zdravlje i da nam jos dugo godina pozivi. Pozelio sam mu da mu se ostvare planovi po pitanju Rogatice i da vec slijedeci prvi maj doceka na uranku, u Podljunu u svojoj basci.
Evo par slika sa Alijom u Vogosci:
