Kada jednom smogneš snage i odeš na ono svoje zgarište, podsjetiš se na sreću oca i majke, dok su to gradili i uvidiš svu bijedu i jad, onih koji su ostali da prepravljaju, dograđuju, prerušavaju i uništavaju svaki mogući trag tvoga postojanja, a oni koji su to počinili, slave ulicama, kao narodni heroji.
Kada?!
Autor: Mediha Omerović Smajlović
Kada u najboljim godinama života napustiš dom, izgubiš svoju porodicu, koju nećeš vidjeti narednih pet godina.
Kada saznaš da su ti nekadašnje komšije i očeve dugogodišnje, radne kolege ubili oca, za kojim ćeš tragati nekoliko godina poslije rata i kada su mu kosti pronađene na dnu masovne grobnice i kada saznaš da je veliki broj članova uže familije doživio najgore zlostavljanje i ubijen na najnehumaniji način.
Kada se pokušaš sjetiti drugarice iz srednje škole, koja je izvršila samoubistvo, izbjegavajući tako zlostavljanje.
Kada širom svijeta u prijateljima, kao komadićima razbijenog ogledala, sakupljaš komadiće, koje sastavljaš i lijepiš u jednu cjelinu, za koju unaprijed znaš, da neće biti tako lijepa, jer mnoge dijelove, ne možeš i ne znaš više naći.
Kada jednom smogneš snage i odeš na ono svoje zgarište, podsjetiš se na sreću oca i majke, dok su to gradili i uvidiš svu bijedu i jad, onih koji su ostali da prepravljaju, dograđuju, prerušavaju i uništavaju svaki mogući trag tvoga postojanja, a oni koji su to počinili, slave ulicama, kao narodni heroji.
Kada spoznaš da si se negdje daleko izgradio u čovjeka i djeci svojoj ponudio prave vrijednosti, koje su oni prihvatili i usvojili.
Kada sve to u tebi nabuja, sjedi i pusti olovku da to sve zapiše, zabilježi i ovjekovječi, da ljudi steknu bolji dojam, da ubijanje i progon nisu ljudska tijela i sjenke bez imena, da od tuđih tragedija trebamo da učimo i da gradimo jedan bolji svijet na istini, koja se uvijek na našim prostorima zataškavala i svojim krivotvorenjem davala zlu, vjetar u leđa.
Zapiši, kako je tvom narodu uzeto pravo na odbranu, kako su prvi put u istoriji majke morale da otkopavaju masovne grobnice i još uvijek traže kosti svoje djece, opiši život kakav je nekada bio i kakav bi trebao biti, jer progon i istrebljenje, nije samo jedna generacija.
Zapiši, ne vrijeđajući i ne generalizirajući.
Zapiši i čuće te i uvažiti, jedino ako ne pripadaš tom narodu, jer previše i dugo su na televiziji slike dječaka, koji je “zao” i kamenom gađa okupatorskog vojnika.
Uvijek je istorija falsifkovana, ali nikada ovako očito i brzo, bezdušno i bez protivljenja onih, koji su njeni živi svjedoci.
Knjige o istoj će se pisati u egzilu ili će se u njih motati kamenice i bacati u bezdan.
Bezdan ljudske nesavjesti i ravnodušnosti.