CRTICA…
Dječak se zvao Belmir
Autor: Azra Ziga
Bliži se bajram. Proljeće je. Isto onako lijepo kao onog ramazana 1992. trideset i jednu godinu poslije.
Ja nisam gdje želim da budem. Nisam ni s onima koji su mi ukrašavali tadašnje iftare. Tri smo ramazana ispostili u ratu i iftare nam 90 dana topovi najavljivali. Pravi, oni što ubijaju, a ne onakvi k‘o sa sarajevske Tabije.
Kad je došlo ljeto ’92. , došao je i jedan dječak u moje selo. Imao je 14 godina. Postao izbjeglica kod nene i dajdži. Došli s njim babo mu, majka, brat i sestra! O njima neću da pišem.
Hoću o njemu.
Ja novopridošla mlada. Haman pa ko i on. Prilagođavam se tuđim pravilima jer tako treba. I dječak bijaše ,po zakonu, meni u bližem srodstvu. Poštovati kao brata – zakonom i odgojem! Lijep plavušan zelenih očiju. Tek raspoznavaše ljepotu od ružnog, tek počeo zagledati djevojčice. Starija sestra i mlađi brat bili mu sve. Majku posebno volio, babu gledao kao diva i svoju snagu. Dajidže i nenu poštovao i veselom dječačkom iskrenošću pristupao svima u selu. Voljelo ga selo.
Kako to biva u ratu, kad svako osjeti na vratu dah smrti, postio je i klanjao i ko nije nikad . Vjera u Allaha se vratila među ljude, jer Ga u nevolji svi spominjemo a u blagostanju samo istinski vjernici. Ljudi nikako da shvate da od Allaha ne treba samo tražiti, već i zahvaliti . Došlo je proljeće 1993. S proljećem i ramazan. Najteži ratni period . Vladala je glad.
Taj ramazan smo svi postili. Ni hrane, ni duhana, niti se gladan možeš vode napiti. Dječak je postio srcem. Osjeti se to. Od njegove koljebe dijeli me ograda. Sehur u mojoj kući bi bio malo obilniji. Mještanski. DvIje kocke razljevaka od žare i po pola čaše mlijeka. I krava ujmila. Otvorena vrata na njihovoj koljebi i gori čirak. Ustao dječak na sehur. Polahko ga zovnem da ne bihuzurim selo. Preskoči ogradu sav sretan, kao da nije rat. Sjede do dajdže, a on mu prepolovi svoje hise.
Dođe brašno i pomoć. Počeše se i pite kuhati. Lakše je postiti sljedeći ramazan. Ali bi manje postača. Dječak je istrajan. Drugi ramazan smo sehuruli i iftarili zajedno. Ovaj put i on mahne rukom preko ograde da se ide tamo. Dobio dječak još jednog brata. Puna kuća čeljadi. Nafaka napunila koljebu.
Lijepo žive….
A onda dođe 1995. Dajdžu mu ubiše. Rekoše da moramo ići. Hoće da zapale naše kuće i dječakovu koljebu. Mi pobjegli u Planinu! Dječak iznio brata za vratom. Kažu eno autobusa i kamiona da nas prebace nekud. Dječak je snio brata s planine dao ga majci u naručje i nije smio sjesti u autobus. Kaže dajnici: ,,Daj mi dajdzinu jaknu i pantalone da imam. Odoh ja da nađem babu, pa ćemo zajedno doći.” Našao je babu ali nikad nisu došli.
Ubili su ga. I babu mu.
Dječak se zvao Belmir. Bio je rodom iz Gođenja. Našao je smiraj na mezarju u Vlakovu nakon mnogo godina traganja za posmrtnim ostacima.
Svaki ramazan mi vrati sjećanje na njega.
Molim dragog Allaha da ga nagradi za svu njegovu dobrotu! Molim dragog Allaha da ubice kazni onako kako zaslužuju. Molim dragog Allaha da više nikad niko ne doživi šta je Belmir doživio. Sada bi imao 45 godina.