Nusret Šišić, jedan od simbola odbrane BiH
Svakom Sarajliji, koji je preživio ratne strahote 90-tih godina, kada se spomene izrada primitivnog naoružanja od vodovodnih cijevi, prvi na um padne Nusret Šišić zvani Dedo. Znaju Sarajlije šta je Dedo učinio i 17. aprila 1992. godine, kada je sa svojom jedinicom ušao u prostorije “Pretisa” i izvukao nekoliko stotina granata i ručnih bacača. Znaju i svi oni koji su makar jednom zakoračili u zgradu Predsjedništva šta je Dedo uradio za tu zgradu 2. maja 1992. godine, utrčavši u nju, gotovo praznu sa izuzetkom generala Jovana Divjaka i Stjepana Šibera.
Rođen je 1934. godine. Obzirom da je bio najstariji u svojoj jedinici, dobio je nadimak Dedo. Ipak, mladići u patikama, koji su ratovali rame uz rame sa njim, ga prozvaše “neustrašivi mladić hrabrog srca”. Dedo je to zbilja i bio. U januaru 1992. godine, zajedno sa Eminom Švrakićem i drugim članovima Udruženja “Bosnae – Zelene beretke” organizira odbranu Sarajeva.
Neustrašivi ratnik je već u prvim ratnim danima dobio epitet simbola otpora, ali čin kojim će definitivno ući u legendu je onaj kada je od vodovodne cijevi napravio minobacač. Nakon što su iznijeli veću količinu granata iz “Pretisa” shvatili su da ih nemaju sa čime ispaljivati. Obzirom da je Dedo bio svestran, naredio je da mu se donese vodovodna cijev kroz koju može proći granata. Tako je nastao minobacač, čuvena “rora”, koja je odmah uvedena u upotrebu.
Početkom ratnih dešavanja, u aprilu 1992. godine, osujetio je sa svojom grupom upad srpske vojske u sam grad, tako što je lično minirao tunel na Darivi i sve prilazne puteve. Sarajlije ga pamte i kao prvog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je bombardovao agresorske vojnike po brdima iz svoje čuvene “rore”. Kako lično tvrdi: “Kukanjac me je najbolje zapamtio, uvalio sam mu granatu pravo kroz prozor one njegove komande. Plakao je kao malo dijete da ga pustimo, da izađe i prođe… I pustili smo ga. Morali smo. Naređenje. Ali smo mu ipak, naplatili… Stoka ti je to, prijatelju moj, stoka, đubre i smrad. Nećemo taj njihov smrad još godinama moći izvjetriti sa ovih planina. Smrdiće njihove lešine još čitavo stoljeće”, govorio je Dedo u prvim danima agresije. Istakao se Dedo i u Bici za Sarajevo 2. maja 1992. godine, kada su niški specijalci na Skenderiji krenuli prema zgradi Predsjedništva. Dedo je ponovo bio aktivan sa svojom “rorom” i zajedno sa Vikićevim specijalcima, na čelu sa Topom, potpuno porazio agresora, nanijevši mu jedan od najtežih poraza tokom opsade Sarajeva.
Nusret Šišić bio je jedan od najzaslužnijih ljudi za odbranu zgrade Predsjedništva BiH 2. maja 1992. godine. Čuvenom “rorom” Dedo je uništio agresorski oklopni transporter koji se nalazio ispred Predsjedništva.
Dedinu roru napravili su Nusret Šišić Dedo i Rusmir Hanić iz MUP-a od vodovodne cijevi, prečnika 92 mm, koju je Dedo pronašao na otpadu. U nju je ugrađen nosač od ose, a palila se baterijom. Cijeli “izum” nastao je nakon što su specijalci MUP-a iz Pretisa uzeli veći broj granata, ali pojavio se problem jer nije bilo oružja iz kojeg bi se mogle ispaljivati.
– Kada smo u aprilu u onoj akciji (iz Pretisa Vogošća) osvojili mine i rakete, protivnik je rekao da su nam beskorisne jer nemamo adekvatno oružje. Međutim, kao što ste vidjeli, ja sam se i tada snašao – izjavio je Dedo novinarima Oslobođenja 11. augusta 1992. godine.
Nusret Šišić Dedo, Šemsudin Mušović i Asko Prazina 1992. na Baščaršiji
Šišić je za iskazano herojstvo dobio “Zlatni ljiljan”, a bio je jedan od prvih dobitnika ovog priznanja. Kao pripadnik Interventne jedinice tokom rata dva puta je ranjavan, u glavu i vrat, a u tijelu su mu ostali brojni geleri.
Krajem rata Dedo se teško razbolio, pa su mu ljekari savjetovali da lijek pronađe vani. Njegovi najbliži i saborci su se brzo angažirali i Dedo je upućen u inostranstvo na liječenje. Ipak, kada se želio vratiti nazad u domovinu, za njegov povratak nije bilo novca. Od države je traženo da izdvoji novčana sredstva, no tadašnje vlasti imale su malo sluha za ratnog heroja… Dedo se na koncu ipak uspio vratiti u svoje Sarajevo, gdje je proveo posljednje dane života. Umro je 5. juna 1996. godine, u 62. godini.
