Danas se većina medija oglasila povodom sutrašnje godišnjice smrti Razije i Džemala Bijedića. Tog tragičnog dogadjaja se sjećam sa posebnom sjetom i uvijek bih ga opisala sa istim kratkim sjećanjem, kao i prije tri godine na staroj stranici.
Vratila bih se baš tih trideset i tri godine unazad i iznijela svoja sjecanja o tom tragicnom dogadjaju. Bila sam na trecoj godini studija u Sarajevu. Sjecam se dobro tog davnog, tmurnog zimskog dana kakvi su uopste i bili tada sarajevski zimski dani. Politika me u to vrijeme nije puno zanimala, i pored onoga sto sam morala izucavati, interesovale su me jos mnoge druge stvari… ponajprije film, pozoriste, muzika, lijepe studentske zabave…. Ali i pored svega toga, iznenadna vijest o padu aviona i smrti velikog Dzemala Bijedica i njegove supruge Razije, pogodila me kao da sam izgubila nekog veoma dragog iz moje porodice. Sjecam se tog velikog šoka tih dana, kad je izgledalo da je odjedanput sve umrlo, jer je nas Dzema bio tada prvi do Tita.
Bio je bas VELIKI, prisutan svakodnevno u svim medijima, cini mi se kao i Tito. Bio je jednostavno naš, neko nama veoma drag… blizak… covjek iz naroda, a tako veliki. I otisao je, u nasem narodu cesto receno: “ Kao da nam ga je neko ukrao”, a to bas boli.
