Krajem ’92-e, naiđe ispred kuće Zlata i poslije onog usputnog:”Sjediš li? – Odmaraš li?…. Ne znam stigoh li joj i odgovoriti, dobaci kroz smijeh: – Ne’š još dugo.. idemo ti i ja u školu u Kakanj..”
-O čem’ to ti? – zbunjena, otkud ta priča?
Kaže: – Vidjećeš večeras,dolazimo da se dogovorimo;
-Eh, vidjećeš ti, – rek`o; – valjda se i ja šta pitam.”, a ona se samo nasmija i ode.
Bogami, naveče, eto ih na sijelo. Za kratko vrijeme krenu priča o školovanju i čika Omer ispriča šta je imao u planu. Sutra nas vodi da nas upiše u školu u Kakanj.
Zlata ima volju da sam ja s njom, a i njemu bi bilo drago.Mama podje malo progovoriti, da je malo situacija nezgodna, al` presjece je on na brzinu, da to nije nikakav problem. On ce me odovoziti i dovoziti iz skole, sta Zlata bude imala imacu i ja, i kako Zlati bude bice i meni, nikakve razlike ko`da sam mu i ja dijete,e.., moje je samo da ucim, i pogleda upitno u mene.
-Pa hocu,-rekoh ,jasta cu (pa haj ne budi insan i to ne prihvati, takav gest ,bilo mi milo il ne bilo),a Zlata se smije iz coska.
I u jutro u pola sest izadjem pred kucu,naidjose Omer i Zlata.Snijeg vec pao,a “nalozio” nam Omer i navio Saju. Malo, malo pa zaturi neku pricu a pretezno bi otpocni:
-To vam je danas malo tesko ostati budne,al navicice te se,pa dok malo..eto proljeca……
I dodjosmo u skolu. Vec sam prizor u hodniku ne obradova nas nimalo (slike i amblemi po zidovima…).Doceka nas gospodja:
-Dobar dan.Ja sam namicateljka znanja,sta trebate?
Zbunjen Omer,kaze:-da upisem djecu u skolu.
-A vi ste?
-Omer,..Omer Pobric.
-Jesu li to vasa djeca?
-Jesu.
-Dajte mi imena, pa cu se posavjetovati sa ravnateljom,a vi sacekajte trenutak.
Sjedosmo u onaj hol, al raspolozenja vise ni trunke. Pita Zlata;
-Stari,..kako ‘no rece da je ona?
Kaze:- Ne znam……nesto oko znanja.
Zadeverasmo se da se dosjetimo kako nam se ono predstavi,utom i ona dodje.Kaze:- Zao mi je,imamo mjesta samo za jednu osobu.
Ustade Omer smirom, naisareti nam rukom prema vratima,kaze:
-Hajmo djeco,…nece ni jedna!
Okrenu se usput:
-Izvinite,samo da vas pitam? A sta ste ono vi?
Kaze:- Namicateljka znanja.
-AHA!
Izadjemo,u auto,niko nista ne govori. Poce Zlata na Omera,da je on mogo nesto uraditi samo da je htio,da je lahko digao ruke od svega. Suti Omer, ni Sajo nam vise ne pjeva, nesto konta. Vidim ja da ce njega Zlata naljutiti i vratiti u skolu, pa da ne bi opet bilo da se ja nista ne pitam, skupim hrabrosti i otpocnem:
-Cika Omere ,ja od prvog momenta nisam bila za ovu skolu, a kako ovo sagledah nisam pogotovo.Pristala sam bila iz postovanja prema vama jer ste se to bili tako zauzeli za mene, al ako je Zlati toliko stalo i eto ima jedno mjesto, upisite nju, nikakav problem za mene nije.
-Hoces li Zlato?- upita je al dobro ljut.
-Hocu!- kaze Zlata al sad ljuta na mene sto je to ostavih.
-E haj da te upisem! Al ici ces Zlatoo ici u skolu, znas kakav sam kad se zainatim.
I upisa on Zlatu u skolu, krenu Zlata,pocesmo se rijedje vidjati, preko dana nije tu a navece ima uciti, necu da smetam.I sastanemo se do 15ak dana, pitam je kako joj je u skoli?
-Ma…blago tebi pa se izvuce. Ne smijem starom nista reci, cula si kako mi je rekao. Ma sve onako, namicatelji, napeta situacija medju rajom…
-Pa sta ces sad?
-Pa cekam da mu dodije da me voza, pa necel on prvi poceti,onda bih i ja smjela reci da ovo prekinemo.
Zadnji put sam ih vidjela mjesec poslije,noc uoci naseg polaska za Francusku,kad su dosli da nas isprate.Zlata je jos isla u skolu,a poslije toga,koliko,ne znam.Omer nam je na vratima pozelio srecu,uz ono obavezno,”al nemojte nam ni Bosnu zaboraviti”.
Nek je rahmet dusi Omerovoj,a sabur njegovoj porodici.
Bosna je izgubila jednog velikog covjeka.