Jos jedna interesantna prica iz starina koju je nas sugradjanin Hakija Muftic zabiljezio u svojoj knjizi “Fragmenti zivota”. Prica je utoliko interesantna jer opisuje istinit dogadjaj koji se dogodio prilikom svadbe u staroj porodici Sahinpasica.
Zelim vam ugodno citanje.
MLADA U SENDJERU
Poctkom proslog stoljeca vladao je obicaj da roditelji zene sinove i udaju kceri a da se buduci mladenci nisu prije sreli ni upoznali. Cin upoznavanja najcesce se desavao na dan vjencanja. Tako je bilo u ovim krajevima, pa i u nasoj Rogatici.
Hivzibegu Sahinpasicu davne 1897. godine iz Pljevalja dovedu mladu u Rogaticu. Zimsko je doba i svatovima treba tri dana putovanja da saonicama, uz odmor i prekide, stignu u Rogaticu. U gradu je zavladalo veliko interesovanje i znatizelja. U mahali se pricalo da je mlada – Emira – naocita, krupna, lijepa, otresita i mnogo toga sto krasi mladu – buducu hanumu. Posebno je istican njen dobar odgoj i da je iz ugledne porodice, nadaleko cuvenih Secerkadica iz Pljevalja, koji su dali vise muftija. Nije se do sada vidjela s buducim muzem, to ce uciniti pred kadijom pri cinu vjencanja u mladozenjinoj kuci.
Razumljiva je bila radoznalost i zelja mlade da sto prije vidi buduceg muza. Udate zene to znaju, i one su to iskusile, pa su se sada samoinicijativno angazovale da nadju rjesenje, posebno pratilje i obikace mlade u novoj sredini.
U bolje stojecim muslimanskim domacnstvima, u vecini soba ugradjivani su sendjeri, nesto poput danasnjih plakara, za smjestaj posteljine i drugog. U gostinskoj sobi, negdje je zovu cardak, gdje je trebalo da se obavi rucak prije obreda vjencanja, bio je veliki sendjer s posteljinom. Tako sada obikace smjeste mladu u sendjer na posteljinu i malo odskrinu vrata, tek toliko da mlada iz sendjera vidi mladozenju kad donese tepsiju s pecenim janjetom i stavi na siniju, koja je postavljena u sredini sobe, sve po obicaju. Islo je po redu, gosti stigli: kadija, imami i druga ulema, bliza rodbina i drugi; sjeli za siniju. U jednom trenu mladozenja, u bosanskom odijelu s caksirama, fermeno -, sve prava coha -, i drugom spremom za ovako svecanu priliku, donese tepsiju s pecnim janjetom, spusti je na siniju i glasno veli:
– Bujrum svima!
Sve je djelovalo velicanstveno: mladoznja, kadija i svi ostali svecano obucni za vjencanje. A dok je mlada virila i gledala iz sendjera diveci se ljepoti pred njom, nije ni osjetila kako duseci i svileni jorgani polahko klize i vrata sendjera se otvaraju, a onda je sve to zajedno s mladom palo iz sendjera pored sinije, gostiju i mladozenje! Gosti se iznenadise: sta to bi? Vide: mlada pred njima, svecano obucena. Sve se brzo odvija. Mlada djipi na noge, snadje se pa zavika:
– Illah masallah, dobri ljudi!
– Masallah! – svi odgovorise, a jedan dodade:
– Dobro dosla u ovu kucu!
Takoje mlada Emira, ipak, prije vjencanja upoznala svog mladozenju Hivzibega i Hivzibeg svoju Emiru! Uslijedilo je olaksanje koje potisnu prethodno iznenadjenje.Nastavilo se s ruckom, a onda je obavljena ceremonija vjencanja, pracena cestitanjem i radoscu. Nastupilo je pravo veselje za rodbinu, komsije i ostale Rogaticane koji su dosli da pjesmom i kolom uvelicaju svadbu. Sve sto se kasnije odvijalo potvrdilo je uspjesnost ovog braka, koji su krasile paznja, razumijevanje, dogovor, susretljivost i sve drugo. Emira i Hivzibeg izrodise i odgojise uspjesno pet sinova i tri kceri: Rizaha, Nedima, Ismeta, Ahmeda, Muhidina, Semsu, Sahsenu i Sevku. Svi su oni bili ponos svojih roditelja i sredine u kojoj su zivjeli.
Drugi svjetski rat je uzrokovao gubitke u porodici. Ismet je poginuo na pocetku rata, a Muhidin, partizanski komesar, u borbama za oslobodenje Tuzle 1943. godine.