Danas sam često u prilici da slušam priče od naših starijih Rogatičana povratnika, a prije svih od Galiba Kusture – Busena. S obzirom da živimo u komšiluku u Podhridu u Rogatici tako smo svakodnevno zajedno. Koristim svaku priliku da zapišem ponešto iz njegovog sjećanja. Zdravlje ga hvala Bogu još dobro služi isto kao i pamćenje. Ovo je kratka priča o našem sugradjaninu Uzeiru Krajišniku – Zerki. Živio je u Podhridu sa svojom Nura – hanumom. Naš Zerko je bio ugostitelj i imao je svoju kahvanu koja je bila u čaršiji, tačnije na Tabhanama….
Zerkina kahva
Uvijek su me zanimale price iz davnina, volio sam ih uvijek slusati pa tako i dan danas. Pogotovo price o nasem gradu, ljudima i obicajima nekad.
Danas sam cesto u prilici da slusam price od nasih starijih Rogaticana povratnika, a prije svih od Galiba Kusture – Busena. S obzirom da zivimo u komsiluku u Podhridu u Rogatici tako smo svakodnevno zajedno. Koristim svaku priliku da zapisem ponesto iz njegovog sjecanja. Zdravlje ga hvala Bogu jos dobro sluzi isto kao i pamcenje. Ovo je prica koje se nas Galib sjeca kao dijete:
Ovo je kratka prica o nasem sugradjaninu Uzeiru Krajisniku – Zerki. Zivio je u Podhridu sa svojom Nura – hanumom. U tom njihovom braku su se rodile i dvije sceri ljepotice, Naima i Saima.
Nas Zerko je bio ugostitelj i imao je svoju kahvanu koja je bila u carsiji, tacnije na Tabhanama, sadasnja lokacija piljare kod semafora kad se hoce vatrogasnom domu.
Nije to bila obicna kahvana nego nesto po cemu su je zapamtili nasi stariji sugradjani. Svaki posao koji je trebalo obaviti u carsiji prvo se islo kod Zerke u kahvanu, normalno na kahvu.
Tu su ljudi uz Zerkinu kahvu dogovarali i zavrsavali poslove. Nije to bila obicna przena kahva nego je bila tucana, koju je pripremala licno Nura-Hanuma. Stupa za tucanje kahve je bila postavljena u sred avlije i Nura-hanuma ju je pripremala i brinula o kvalitetu i dobrom ukusu same kahve. Po tome su bili daleko poznati pa su nerijetko svracali i musafiri koji su bili na daleku putu.
Kahva bi se pekla u djezvama u supri pa kad bi bila gotova djezva bi se brisala krpom i onda bi se na tasnici sa fildzanom casom vode i rahat lokimom po zelji servirala gostu.
Ugođaj za oci bi bio kad bi dzematlije poslije dzuma-namaza dolazile kod Zerke na kahvu.
Onako obuceni u starinske bosanske nosnje. Kazu da je rahmetli Zerko imao slifa za to pa bi svoju ljepoticu Naimu obuci u bosansku nosnju te bi ih ona sluzila. Taj adet bi bio poslije svakog dzuma-namaza, za Bajram ili za kakve druge prigode.
Sad dok pisem ove recenice stvara mi se pred ocima slika tog vakta i zemana. Eto i insan koji nije zivio taj vakat se nadje makar na momenat u tom vaktu sa osjecajem pripadnosti, diveci se ljepoti bosanskoga duha, umijecu zivljenja, umijecu stvaranja i zivotnim mudrostima nasih predaka.
Ne sjecam se svoga rahmetli komsije Zerke ali se dobro sjecam Nura-Hanume, Uzeiragince. U taj vakat koji je bio davno Nura-Hanuma je bila i narodni ljekar, pogotovo je lijecila djecu. Djeca su tada isla bosa, pogotovo ljeti i u svojoj igri cesto bi se znali nabosti na trn koji bi im tada zadavao i bolove. Uzeiraginca bi trn vjesto vadila. Bila je to vidjena zena sa velikim autoritetom u tom vaktu.
Majka dvije ljepotice, Naime (Najme) i Saime voljela je djecu, pomagala, lijecila ali i djeca su imala veliko postovanje prema njoj.
Pomenuh Najmu u bosanskoj nosnji u onom vaktu ali ce vrijeme kasnije pokazati da ce i ona biti vrsni ugostitelj i sa toga posla ce otici u penziju. Nasa Najma nije vise medju zivima, neka joj je vjecni rahmet. Iza nje su ostale dvije scerke, Mina i Vahda a i iza Sajme ostadose takodje dvije scerke Alma i Nermana. Danas one sve cetiri zive u Sarajevu.
Ovo je bio kratak zapis o ljudima, jednom vaktu. Zapis o tucanoj kahvi koju gdje rijetko danas mozemo popiti. Kroz Zerkinu kahvu kraickom oka malo zavirismo u vakat izmedju dva svjetska rata.
Vjecni rahmet mojim komsijama.
El Fatihha
