Na mjestu gdje se sada nalzi rukometno igralište, u centru grada, nekada davno, odmah poslije drugog svjetskog rata nalazila se duga baraka u kojoj su prva znanja iz svijeta kože i obućarstva saznavali mladi Rogatičani pod budnim očima vrijednih majstora. Nazvali su je «Obućarska zadruga» koja je formirana na incijativu Opštine i u saradnji sa brojnim majstorima obućarskog zanata koji su poslije rata ostali bez svojih radnji….
Osnivanje «Obućarske zadruge» u Rogatici 1946 – 47 Sjećanje
Piše: Alija Fejzić
Na mjestu gdje se sada nalzi rukometno igralište, u centru grada, nekada davno, odmah poslije drugog svjetskog rata nalazila se duga baraka u kojoj su prva znanja iz svijeta kože i obućarstva saznavali mladi Rogatičani pod budnim očima vrijednih majstora.
Nazvali su je «Obućarska zadruga» koja je formirana na incijativu Opštine i u saradnji sa brojnim majstorima obućarskog zanata koji su poslije rata ostali bez svojih radnji.
U zadruzi je radilo tridesetak majstora i oko 15-tak učenika.
Prva genaracija učenika krenula je sa izučavanjem zanata, sada već daleke, 1947 godine.
Prvi predsjednik zadruge je bio Edhem-ef Hafizović, vitalan i ugledan Rogatičanin koji je ujedno i obavljao dužnost Predsjednika IZ u Rogatici.
Majstori koji su radili u zadruzi su bili:
- Hamdibeg Pašić,
- Hamdibeg Ajanović,
- Avdibeg Teskeredžić,
- Hašimbeg Teskeredžić,
- Zejnil Pešto,
- Ahmed Teskeredžić,
- … i ostali… a bilo ih je tridesetak.
Obuka za obućara je trajala dvije godine i bila je podjeljena u nekoliko pravaca, usmjerenja:
- Izrada gornjih dijelova obuće, to su radili tkz. «Herikteri»,
- Izrada novih cipela, tkz. «Podstolari» ili «Šusteri»,
- Opravka cipela,
- Opančari, izrada i prodaja opanaka.
Obuka i rad u zadruzi je počinjao u 7:00, majstori i učenici su vrijedno radili svoj posao sve do 15:00 kada su majstori odlazili kući a učenici nastavljali do 17:00 sa čišćenjem obućarske zadruge i bacanjem otpada.
Ženski posao u obućarskom zanatu su bili tkz. «Herikteri», koji su pravili gornje dijelove obuće (tkz «obrtajle») i slali ih dalje podstolarima u finalnoj obradi.
Majstor u ovom dijelo proizvodnje je bio Hamdibeg Ajanović, a učenice prve generacije su bile, Rasema Teskeredžić, Behija Hadžiahmetović, Sajma Šajković i Šefika Teskeredžić.
Opančare je predvodio majstor Đorđo Jasikovac i imao je samo dva učenika Ahmeda i Muhameda Vukasa.
Proizvodile su se cipele koje su bile tada poznate po specifičnim imenima, nabrojaćemo one najpopularnije, moda 1947…
- «Šimi» – cipele sa špicastim vrhom (kod nas kasnijie poznate kao špicoke),
- «Amerikaniš» – cipele sa pljosnatim tupim, širokim vrhom,
- «Bakandže» – zimske cipele koje su imale specifičnost na petama, klinove koji su ze zvali «beštajgeri».
Sve vrste cipela su kovane sa drvenim čivijama, ekseri se nisu smjeli koristiti osim u završnim radovima na špicevima, kada su se stavljali «špic plehovi» koji su čuvali obuću, ili bolje rečeno vrhove cipela, od udarca u tvrde predmete.
Drvene čivije su, nakon kratkog korištenja cipela i u dodiru sa vlagom, se širile i tako učvrćivale donje dijelove obuće (đonove).
Cijene cipela su bile izuzetno prihvatljive i zadruga je imala dosta posla.
1950 godine «Obućarska zadruga» se seli u nove prostorije u samom centru grada, tačnije u prostorije koje su kasnije bile poznate kao «Dom penzionera», (preko puta kafane Toplik), u prizemlju je bila prijemna prostorija gdje je radio poslovođa, Fadil Šahinpašić koji je primao mušterije, primao narudžbe, te ih slao na prvi sprat majstorima i učenicima.
Industrijalizacijom i razvojem bivše SFRJ ili da budemo još konkretniji, početkom rada poznate tvornice cipela «Bata», mala rogatička «Obućarska zadruga» je dobila težak udarac koji nije mogla preživjeti, 1960 godine rasformirana je i prestala sa radom.
Pojavili su se neki novi modeli, serijska proizvodnja cipela je preuzela primat u ovoj grani industrije, i po cijeni i po kvalitetu su bili daleko pristupačniji za kupce.
Ostala su samo sjećanja na jednu baraku i na rogatičane, majstore i učenike, koji su morali krenuti nekim novim putevima…
Istakako bih dvojicu učenika ove generacije koji su ponajviše postigli u ovoj grani industrije:
- Sulejman Kukavica – Pogonski inžinjer za kožarstvo, bio je direktor KTK Sarajevo,
- Salim Nalbantić – Pogonski inžinjer za kožarstvo, Glavni poslovođa KTK Sarajevo.
Pogledajmo i podsjetimo se na prvu generaciju učenika «Obućarske zadruge»…
Čuče s desna na lijevo:
Behija Hadžiahmetović, Rasema Teskeredžić, Sajma Šajković.
Sjede u prvom redu s desna:
Đorđo Jasikovac, Fejzić Alija, Sulejma Kukavica, Salim Nalbantić, Mehmed Nalbantić, Sulejman Čohodar, Hamdibeg Ajanović, nepoznat, Hamdibeg pašić, Ahmed Kustura, Ismet Škaljić.
Stoje prvi red s desna:
Hašim Lihić, Muhamed Vukas, Fehim Mešić, Muradif Mešić, Hašimbeg Teskeredžić, Mustafa Šajković, Osman Hodžić, Kasim Hadžiahmetović, Mustafa Teskeredžić, nepoznat , Ahmed Vukas, Selmanović – Bjeli, Nedžad Kazić (Kazin amidža).
Stoje u gornjem redu s desna:
Ahmed Škaljić, Zejnil Pešto, Nezir Suljagić – Aščić, Izudin Sokolović, nn, Rašid Ajanović, Alija Karić, Mehmedalija Pešto, nepoznat, Ahmed Džiko, Abdulah Paralija, Ahmed Teskeredžić (Nurbegov), Rasim Branković.