CRTICE…
Rejha iz Rijeke
AUTOR: Azra Ziga
Rejha iz Rijeke Ljetovanja mog djetinjstva su bila u Radavi. Na tromeđi opština Vlasenica, Han Pijesak i Rogatica. Radavski potok koji je proljećem, s otapanjem snijega tekao između Radavskog Brda i Strmice počinjao je u Rijeci. Zaravan i plodna zemlja donesena erozijom sa okolnih brda bila je vlasništvo Mehmeda i Rejhe.
Mi u žepskom kraju nismo imali ni jednu Rejhu. Ime te starice mi je ostalo veoma zanimljivo kao i ona sama. Bili su rodom iz sela Brakovci (čini mi se). Ljeta su provodili u Radavi u svojoj koljebi. Imali su sinove Selmana, Mehu, Safeta i Abida. Mislim da su imali i kćerku Azu ali nisam sigurna.
Mehmed je bio jako tih i miran čovjek. Mršav i koščat starina nosio je francusku kapu a često i vuneni šal. Govorio je smišljeno i tiho. Uvijek je čuvao veliko stado ovaca. Nikada nije bio besposlen. Čučao bi pored svojih ovaca povazdan i sukao vunu na vito. Iz njegove tkane torbe uvijek je virila kuđelja čiste vune. Često Mehmeda nije bilo u Radavi. Vjerovatno zbog poslova u selu.
Tada je nastupala Rejha. Mehmedova sušta suprotnost. Žena u poznim godinama sa bijelom šamijom na glavi i crnim dimijama. Uvijek glasna i raspoložena. Vesela starica jakog karaktera i uvijek u pokretu. Vodila je brigu o svojim ovcama i dvijetri krave. Ovce su joj bile prioritet. Hranila je Rejha dva velika psa koji su bili njeni vjerni čuvari. Jedan je bio uvijek kod tora sa ovcama i nikad nije puštan sa lanca. Svakog i sve što priđe toru rastrgao bi u trenu osim Rejhe. Nju je volio. Drugi je uvijek išao sa ovcama i savijao odbjegle u stado. Bio je miriljubiviji i mi djeca smo ga voljeli a volio je i on nas. Zvao se Crni. Ako bi ugledali Crnog kako izlazi iz šume prema našoj koljebi znali smo da je Rejha u Kosi iza Poljane sa ovcama.
Posebno je voljela Rejha moju majku. Družile su se u Radavskoj pustoši. Nisu jedna drugu pitale mogu li ti doći na kahvu. Samo nam se ispostavi naredba ,,hajmo Rejhi”, kad bi oko podneva ovce i goveda plandovali ili ako bi padala kiša.Poprijeko puteljkom kroz Mustafine jelike pa preko Idrizova hrida i naniže do koljebe. Koljeba u pristranku, pored nje tor s ovcama i obavezni lavež pasa. Sa zemlje drvena ljesva služila kao ulaz na koljebu, u podrumu krave. Na sred koljebe ognjište a iznad verige. S desne strane police sa namirnicama i mlijekom a pored njih na zidu okačena sinija. Ispod polica brema za vodu i plastične kante. Sa lijeve strane prozorčić a iza vrata drveni čiviluk preopterećen starom pokislom garderobom. Preko prostorije skovan veliki krevet. Na njemu nekoliko spužvi i sva posteljina. Na tom se krevetu spavalo poprijeko i mogla su leći sva čeljadi. Služio je i kao sećija.
Rejha bi nas dočekala glasno i sa radošću. Uvijek raspoložena. Posebno je voljela mog brata. Često bi ga imenom dozivala iz Strmice ili iz Kose, a kad bi se on odazvao znali smo šta Rejha želi. Uvijek bi tražila ,,halakni der” ili ,,vrisni der” na što bi odmah dobila odgovor. Rijekom je uvijek odjekivao njen glas i nikad nije bilo pusto. Tako bi i nas dočekala uz kahvu sa ognjišta, taze gurabije ili maslanicu sa sušenim sirom. Zvala je one sirne kolačiće mande. Sušila ih je na dimu iznad ognjišta. Poseban ukus su imale Rejhine mande. Naše žepke to nisu pravile.
Nekoliko godina pred rat nije Rejha više dolazila u svoju Rijeku. Mehmed je prije nje otišao na bolji svijet. Kroz život sam bila zaboravila Rejhu. Ne znam da li je dočekala rat, ali znam da je u srebreničkom genocidu izgubila sinove.
Jedino je Abid preživio i postao hadžija ove godine 2023. Abid nije zaboravio mene i mog brata. Nakon što mi se javio sa hadža, često razmišljam o njegovoj majci, dobroj Rejhi i njenoj Rijeci koja je sada pusta. Napisah ovo kao sjećanje na Rejhu, a zbog hadžije Abida. Ima ona mjesto u džennetu, ako Bog da, sa svojim sinovima, unucima i svojim Mehmedom.