U ruci sam držao svoje desno oko
Jedan od članova porodice Špiodić bio je ranjen, prošao je brojne torture, bio je zatočen, a posmrtne ostatke svoje djece još uvijek nije našao.
“Tog dana, 1992. godine, od jutra su granatirali selo Budak. Mi smo se krili u podrumu. Odlučio sam nakratko izaći u dvorište da vidimo s koje strane pucaju. Čim sam izašao granata je udarila u stablo trešnje i eksplodirala. Osjetio sam snažnu bol u glavi. Rukama sam dodirivao lice. Krv se slijevala niz moj vrat. Desnom rukom sam čupao geler iz obraza, a nakon što sam spustio lijevu ruku i pogledao unutra, shvatio sam da držim svoje oko. Onesvijestio sam se…
Jedan geler me pogodio u nos, drugi u obraz, treći u oko. Vidjevši me kako ležim, a da mi se lice ne prepoznaje od krvi, prijatelji su prvo pomislili da sam mrtav. Vijest o mojoj smrti se brzo proširila do mog rodnog sela. Kada sam izišao iz bolnice, saznao sam da je supruga s moje dvoje maloljetne djece, istog dana kada je čula da sam mrtav, šumskim putem krenula u Srebrenicu. U putu su naišli na zasjedu srpske vojske, te su nakon mučenja ubijeni.
Nakon tog saznanja vratio sam se u rodno mjesto i boravio tamo sve do 27. jula 1995. godine, kada je srpska vojska, tačno u 13 sati ušla u Žepu. Među njima i general Ratko Mladić koji nam je naredio da uđemo u njihove autobuse i rekao: ‘U Srebrenici smo uradili posao koji je trebao, sada vas šaljemo Aliji.‘
U putu su nam rekli da idemo prema Kladnju, gdje ćemo se sastati sa ostalim civilima iz Srebrenice. Prije nego smo ušli u Kladanj, presreo nas je general Tolimir i istjerao iz autobusa. Kada smo izašli, naredio nam je da pređemo u druge autobuse i da nas vodi u logor u Rogaticu. Pratio nas je svo vrijeme. Kada su nas istovarili u logor, primijetili smo krv na zidovima, od logoraša koji su tu bili zatočeni prije nas. Nas su maltretirali svaki dan- pendrecima, palijama, kolcima, motkama, držalicama. Tjerali su nas da legnemo potrbuške, a onda skakali po nama. Govorili su: ‘Bolje vam je ovdje nego kod Alije‘.
Dva mjeseca nam nisu dozvolili da se okupamo. Vodili su nas svaki dan na prinudni rad, nekada u Mokro, nekada u Slap da rušimo školu, kupimo sijeno i pravimo generalu Kušiću vikendice. Napravili smo za dva mjeseca devet vikendica. Odjeća koju sam imao na sebi kada sam doveden u logor se raspala…U logor su znali doći i Milan i Sredoje Lukić, pa su tako jedne prilike odveli Esada Cocalića, koji se nikada više nije vratio.
Ostali smo u logoru u Rogatici četiri mjeseca, a nakon toga povedeni prema Sarajevu. U logoru Kula u Sarajevu bio sam 4 dana. Razmijenjen sam 28. januara 1996. godine. Posmrtne ostatke supruge i dvoje djece još uvijek nisam pronašao…’, navodi se u svjedočenju Šefika Špiodića.