Ova parola, sa kojom smo izražavali oduševljenje praznikom rada, me vratila u prošlost. Sjećanja naviru, vraćaju me daleko u prošlost. Kao djeca smo na vidnim mjestima , iznad grada, pisali ove parole tako što smo redali kamenje u obliku slova. To kamenje se na kraju farbalo krečom.
Jedna na Ljunu, druga na Hridu, treca na Pticijaku…
Praznicna atmosfera se osjecala dva tri dana prije praznika kroz pripreme za tradicionalne uranke. Samo je vrijeme bilo upitno, a sve ostalo se podrazumijevalo. Poznato drustvo, pice i hrana vec nabavljena, predpraznicko raspolozenje na nivou, lokacija uranka odredjena. Pomno se prate prognoze. Jos samo da vrijeme ne zakaze.
Uoci Prvog maja se pripremaju a navece pale logorske vatre. Omladina se veseli, cuju se harmonike, gitare uz pjesmu. Oko vatre je veselo ali i u gradu. Sa rogatickog korzoa se gledaju logorske vatre i ocjenjuje koja je najveca. Neki su nestrpljivi i odlucuju vec navece krenuti na uranak. Ionako se nikom ne spava. Uz pricu pjesmu ce i jutro brze doci.
A ujutro, vec oko pola pet se ori pjesma sa Podljuna iz Podhrida…
Dize se dim, pale se vatre za rostilja ili raznja. Prvi raznjici vec mirisu, meze je tu, pice takodjer . Sve je spremno za dobar provod a za Prvi maj je provod uvijek bio dobar. I tako vazdan. Do navece se neki uspiju i po dva puta napiti pa otrijezniti a pred vece se obavezno odlazilo pri kahvi kuci.
Nema vise ovakvih proslava Prvog maja a ni mnogih koji su ga zaista znali praznovati. Pisati dalje i nema vise smisla. Neka ovih par starih slika podsjeti na ljude i atmosferu prvomajskih uranaka.
Slike govore sve. Rijeci su ovdje suvisne.
