MUNIB KONAKOVIĆ, Žepljak koji je rođen u Žepi i tu živio do 1942. godine
UVOD
U Žepi sam proveo svoje prve godine života, od 1933. godine kad sam se rodio, do konca 1942. godine. Odmah poslije smrti oca, 19. aprila 1942. godine, i stradanja starijeg brata Galiba koji je odveden iz IV razreda učiteljske škole u Jasenovac gdje je strijeljan, sestra Munira je otišla u Sarajevo i zaposlila se u jednom sirotištu (Saburina škola) kao bula-vaspitačica i ubrzo su mene i mlađeg brata odveli u Sarajevo i smjestili u dom.
U Žepu sam se poslije rijetko navraćao, jer se i majka preselila na Glasinac u očevo rodno mjesto.
Ipak, u Žepi sam proveo to svoje lijepo bezbrižno djetinjstvo. Tu sam završio mekteb – 2 godine, i prvi razred osnovne škole. Malo sam upoznao širu okolinu Žepe. Otac me vodio na žepsku planinu, na rijeku Žepu, jednom na Drinu. Inače, otac koji je obavljao posao imama, matičara i vjeroučitelja, u slobodno vrijeme volio je da radi oko voća, i pčela – za pčele je imao posebno izgrađen pčelinjak. Iznad tog pčelinjaka se nalazila jedna velika trešnja na kojoj smo se mi djeca ljuljali na Jurjevo. Više puta sam bio kod nene u Štitkov Dolu.
ŽEPA, KAKVE JE SE JA SJEĆAM
Žepa je bila podjenako udaljena od Rogatice, Višegrada, Srebrenice i Han Pijeska, 5 do 7 sati hoda bez ikakvih prevoznih sredstava, doduše, bio je „Ćiro“ koji je često tutnjao preko Brezove Ravni prema Ribiocu, odakle su se čekrkom spuštali vagoni do Drine vozeći samo trupce. Žepa je i tada imala:
Da ne pominjem stare spomenike materijalne kulture: most na Žepi, Redžep-pašinu kulu, grad Vratar, imala je: Džamiju, mekteb, školu, posebno uređenu vodu, kafanu, 4 dućana, pekaru, mesaru, stolara, krojača, kovača, mlinove na rijeci Žepi. Imala je izuzetno lijepu klimu gdje su prispijevale sve vrste voća i povrća.
DŽAMIJA
Malo znam šta o vremenu kad je izgrađena, ali znam da je u istu ugrađen izvjestan broj stećaka (prema Šefiku Bešlagiću – Stećci), a u haremu nalazio se stećak u obliku sanduka gdje su spuštani mejti u vrijeme klanjanja dženaze. Dr. Abdulah – beg Bukvica iz Brčkog mi je pričao da je kao student medicine u Beču (jedan od prvih doktora muslimana iz Bosne) sa svojim ocem Bukvica Ahmet – begom dugogodišnjim gradonačelnikom u Rogatici, dolazio u Žepu 1903. godine na proklanjanje obnovljene džamije. U hladu jedne velike lipe, Žepljaci su ih lijepo pogostili i kako on reče najviše se sjeća dobrih oraha i suhih šljiva.
Dobro se sjećam mevluda u džamiji, velikih kanti i ibrika punih šerbeta od mirisnih ruža. Ja sam više puta učestvovao u tim mevludima. Do danas su mi ostali u sjećanju stihovi iz neke pjesme koju sam deklamovao – recitovao i koji glase: „ZATO BUDI ČVRST KO STIJENA, A PONOSAN KAO JELA, NEKA SVIJET GLEDA SUNCE SA PONOSNOG TVOGA ČELA“. Kasnije sam tragao, ali nikad nisam mogao saznati iz koje pjesme su uzeti ovi veoma snažni stihovi i ko ju je napisao. Prolazeći kroz razne situacije u životu često sam se prisjećao ovih stihova i mogu slobodno reći bili su mi kao neka vodilja.
nastaviće se…..