Autor Ševka Kulovac
Jedna od najljepših životnih, a ljubavnih, priča je priča mojih roditelja.
Upoznali su se za vrijeme rata. Ašikovanje kakvo je dolikovalo takvom vremenu i okolnostima “trajalo” je oko tri godine. Dogovor je bio da se neće uzeti dok rat ne stane.
Padom Žepe u julu 1995. mama je zajedno sa ostalim ženama i djecom završila na slobodnoj teritoriji u Kladnju, a zatim u Kaknju. Babo je odveden u logor sa još oko 800 muškaraca iz Žepe.
Iz logora babo je poslan u Ameriku u kojoj je proveo 6 mjeseci.
Tu godinu dana, nisu se vidjeli, a komunicirali su preko pisama koje su jedno drugom slali. Dok pismo dođe, pola od onog napisanog se promijenilo, ali nisu odustajali.
Na ljeto 1996. godine, babo se vratio u Bosnu, da se ženi.
Vjenčali su se prije tačno 27 godina, 13.11.1996. godine.
Za svog života nisam vidjela skladniji brak. Sada, kad sam u godinama u kojim gledam na brak i porodični život nekim drugim očima, mogu slobodno reći da su moji roditelji postavili ljestvicu očekivanja visoko. Sve se može, ako se hoće i ako se dovoljno želi.
Danas kad nam je sve na dohvat ruke, poruke su “besplatne”, imamo auta, prevozna sredstva možemo nabrajati – pristajemo na nečije izgovore i šuplje priče.
Sretna godišnjica najboljim roditeljima na svijetu. 💛