ŠKOLA
Bilo bi nepotrebno da nešto pišem o školi, jer mi je poznato da je neki nastavnik s ljubavlju vodio zavičajnu zbirku i ljetopis škole pa vjerujem da je došao do svih značajnih podataka o početku rada i učiteljima koji su radili, a poznato mi je da je sreski načelnik Rogatice iz 1932. godine bio na otvorenju ove škole i da je poslao školi sliku građevinskog odbora sa otvorenja.
No, ipak ću reći šta ja znam. U Žepi je škola počela sa radom koncem dvadesetih godina u dosta neuslovnim prostorijama. Nova moderna škola je napravljena 1932. godine. Škola je imala dvije lijepe učionice, školsku kuhinju i radionicu u podrumu i poseban stan za učitelja.
Prvi učitelj u novoj školi bio je Šaban ef. Begić koji je zajedno sa mojim ocem u Sarajevu završio prvu vjersko svjetovnu medresu zvanu Darr – mualimin i koji se opredijelio da radi u osnovnim školama. Šaban Ef. Begić je rodom iz Radovlja kod Visokog. Iz Žepe je otišao za Srebrenicu i tamo je radio do završetka rata kada je otišao u svoje Radovlje.
Po otvaranju nove škole u Žepi Kulturno prosvjetno društvo GAJRET iz Sarajeva poslalo je u Žepu 4 stručne učiteljice koje su ostale u Žepi 6 mjeseci. One su okupljale mlade žene i djevojke i obučavale ih u pismenosti, kuhanju, krojenju, higijeni, njegi djece. Moja rahmetli majka išla je na kurs šivenja i kuhanja. Imam i jednu sliku tih učiteljica doduše dosta oštećenu.
Školu su uglavnom pohađala muška djeca. Samo su moje sestre Munira, Emina i Safija išle u školu. Bilo je tu i nekoliko pravoslavne djece, mislim da su bila iz Mislova. Sjećam se da im je ponekad dolazio i pop za vjeronauku.
Ja sam pošao u prvi razred školske 1940./41. godine. Učiteljica mi je bila Solaković Aiša iz Sarajeva. Kad je počeo II svjetski rat učiteljica Aiša nas je u aprilu ocijenila i otišla za Sarajevo.
Prvi dan u školi nemogu nikad zaboraviti, ne po utisku iz škole, nego po tome kako je to moja rahmetli majka prihvatila. Kad sam došao tog dana kući majka me upita: “Hoćeš li sam ručati ili skupa sa ostalom djecom?“ Do tada je u našoj kući mogao sam da jede samo otac ili neki gost, a mi svi ostali zna se: sinija, ćasa i kašika. Sav važan rekao sam majci da hoću sam. Sjećam se bio je to čimbur na maslu i med sa kajmakom. O tom prvom danu u školi i dolalasku kući često sam pričao roditeljima mojih učenika.
